Basic HTML Version
34
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
ne bih opet pila antibiotike zbog sinusa.
Dva dana kasnije išli smo na kupanje.
Svi su se kupali!
Davor mi je javio da su onečišćenje mora izazvale
fekalne vode, no inspektori zaštite okoliša još utvrđuju
odakle su došle. Našao je na Internetu članak da je kupan-
je moglo prouzročiti zdravstvene tegobe poput kožnih
infekcija ili infekcija očiju i ušiju.
Dane sam provodila dugo gledajući TV, liježući
iza ponoći i spavajući do deset ili jedanaest ujutro jer mi
je organizam trebao puno sna, a popodne nisam navikla
spavati. Nakon kasnog buđenja išla bih van na kavu.
Još uvijek preslagujući događaje koje bih mogla
navesti u autobiografiji, pomislila sam kako sam rođena u
godini kad su prvi ljudi stali na Mjesec, a dogurala sam do
svoje četrdeset i druge godine u kojoj čovjek još jednom
gubi kontrolu nad odavno poznatom domaćom bakteri-
jom i vlastitim fekalijama koje je, ja mislim, trebalo prije
naučiti zauzdati nego osvajati Mjesec. Ali puno toga u
ljudskoj povijesti nije išlo očekivanim redom, a jedna od
takvih sitnica je i moj životopis.
Ako pri pokušaju pisanja mini-autobiografije
izostavim većinu svojih životnih prioriteta, bit će to zato
što se i u životu usredotočujem na detalje, isječke, pa mi
je katkada teško sagledati cjelinu. I u samom činu pisan-
ja rijetko kada krećem od cjeline te ona bude slučajno
stvorena od niza fragmenata za koje unaprijed ne znam u
što će se ujediniti.
Dok sam polako i ritualno ispijala naručenu kavu
s mlijekom, ugledala sam novinski tekst o iznajmljivaču
koji se tuče s kupačima ako ne unajme njegove ležaljke.
Iz Grada Crikvenice su objasnili da koncesionar ne smije
tjerati kupače jer nema ugovor za cijelu plažu nego samo
za najam ležaljki i suncobrana. Novine su ostale rask-
lopljene na upravo napuštenom stolcu meni najdražeg
crikveničkog kafića.
- Kada sam otključala sobu i htjela provjeriti jesu
li gosti još unutra kako bih skinula korištenu posteljinu,
začula sam hučanje jakog vjetra. Bio je to zastrašujući
zvuk, ovdje, u kraju gdje vjetar nikada ljeti tako ne puše
– govorila je žena za stolom s moje desne strane drugoj
ženi.
- Ma da?
- Kad ti kažem.
- I što se onda dogodilo?
- Pojurila sam do prozora i brzo ga otvorila. Znala
sam da je to nešto što se odvija samo u sobi. Vjetar je
stao.
- A kakav ti sladoled naručuješ? – oglasio se moj
tata do maloprije zaokupljen voćnim sladoledom.
- S obzirom da nemaju karamel koji se ponegdje
zove dolce latte, a u Zagrebu i crico’ cric, uzmem vaniliju,
bananu ili dinju. Vanilija nije slična onoj bijeloj iz trgovine.
Tu ne volim. Ova je žuta i aromatična.
Dok sam ispijala kavu, promijenili su se gosti za
stolom iza mene.
- Odgodio je proslavu rođendana za sljedeći
tjedan pa bi mu trebalo zaračunati i kamate – tempera-
mentno je pričao mladić s navijačkom zastavom Dinama
svojoj škvadri.
- Fakat! – javio se drugi.
- Gajba pive više? – oglasio se treći.
- Ili gajba pive ili dodatna vrsta pića – opet je
govorio prvi.
Popodne sam se pitala imaju li dijalozi koje sam
slušala u kafiću ikakve veze s mojom autobiografijom, no
da uopće nemaju, bih li ih već nekoliko puta prevrtjela!?
Iako u njima ni na koji način nisam sudjelovala, niti se
pojavljujem u njihovom sadržaju pa se čini da nisam
ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s njima, oni su
nenametljivi, iako intenzitetom svoje glasnoće i bučni
skretničari misli onoga koji ih čuje.
Ne provocira li gosta baš i bezazlen izgled kafića
da razotkrije svoje karakterne crte?
Dan kasnije guštam kavu s mlijekom u Selcu gdje
je moj najdraži primorski kafić. Uz more, malo izdignu-
tog drvenog poda s jednom maslinom u velikom loncu,
jednim bonsaijem i puno orhideja. Naišla sam na njega
prije nekoliko godina upravo vrativši se iz Kuala Lumpura
u kojem sam šetala Vrtom orhideja, a horoskopski znak
račice, zbog kojega se prilično vežem za ljude i mjesta,
svaki put u Selcu potpomogne koncert sjećanja. Drugima
nečujan.
Sjela sam uz bonsai, biljku čija dekorativnost zavi-
si o tome koliko joj uspješno ne daju da se razvija i raste.
Da sam rješavala križaljku i naišla na
sažetak boli
, mislim
da bi u tu rubriku trebalo upisati
bonsai
. Bonsai me bez
dvojbe podsjećao na dalekoistočni običaj vezivanja sto-
pala.
Pri pješačenju do Crikvenice vidjela sam posvuda
plivače koji su se raštrkali nepravilno u svim pravcima. Ali
nakon dužeg promatranja primijetila sam da, presijecajući
put jedni drugima, nesvjesno upliću ogromnu pletenicu,
a ona bi se imala pravo nazvati milenijskom isto toliko
koliko i popularne Strikomanove fotografije koje bilježe
masovne događaje.
Kako je danas puhao vjetar, doduše znatno
prozaičniji od onog iz sobe koju je čistila žena iz kafića,
prašina je čitavom cestom mela ljeto.
Mučilo me može li mini-autobiografija obuhvaćati
svega nekoliko dana, a da bude vjerodostojna. Po nekim
općeprihvaćenim pravilima, vjerojatno nikako ne može.
Ali ako se neka osoba veže za mjesta ili voli neobjašnjive
događaje u razdoblju od tri dana, nije li to svojevrs-
na garancija da će se tako ponašati i ostatak života?
Barem ako je riječ o odavno oblikovanoj, zreloj osobi.
Pa zaključujem da takav sadržaj možda i nije potpuni
promašaj!
Koliko prijašnjih ili kasnijih događaja koji pokrivaju
obimnije razdoblje njegovog života pisac autobiografije,
u ta tri dana ili sedam dana o kojima priča kao glavnoj
temi, mora spomenuti?