Basic HTML Version
32
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
specifičan način. Svako društvo ima svoje apsurdne situacije, svoja nezadovoljstva i nepresušne načine kršenja ljudskih
prava. Svoje primjere nedemokratičnosti.
Tek sam kao studentica na jednom predavanju spoznala da demokracija i demokratičnost nisu isto, da kad
govorimo o bilo kojoj državi, ne možemo govoriti o njenoj demokraciji, nego o većoj ili manjoj demokratičnosti.
Demokracija je samo sanjano stanje koje još ama baš nigdje na planetu nije postignuto.
Vjerujete li kritičarima, razumiju li oni Vašu književnost ili kada o njoj pišu uglavnom pišu fraze koje malo
tko razumije?
Ima svakakvih kritičara. Neke od njih iznimno cijenim.
Koji su to?
To su oni koji se za vrijeme čitanja knjige doista oslobode sebe i duh su koji se privremeno nastanio u men-
talnom sklopu autora. Veliko je umijeće, za vrijeme pisanja kritike, osloboditi se svog ega. Neki od kritičara, pišući o
tuđem djelu, više govore o sebi i svom psihičkom stanju, nego o knjizi o kojoj pišu. Neki od njih slažu kontradiktorne
rečenice koje nemaju smisla pa bi se trebali usuglasiti sami sa sobom, a tek onda izaći pred književnu javnost.
Neki kritičari koji su iznimno cijenjeni, nakon nekog vremena počnu falšati pa pišu kritike bez temeljitog čitanja
knjige ili prepisuju uglavnom ono što već od ranije znaju ili su sami napisali o nekom autoru, iako im stil nije loš. No to
se brzo osjeti. Ima i dobrih i dobronamjernih kritičara koji jednostavno preferiraju jedan stil pisanja i o knjigama pisan
na njima blizak način ispisuju sjajne kritike, ali ne prepoznaju sve slojeve i ideje drukčijeg rukopisa.
Događa se i da se jedan te isti kritičar jednom iznimno udubi u tekst i ocrta knjigu o kojoj piše iznimno pre-
cizno, a drugi put napiše nekakvu ishitrenu i neutemeljenu ocjenu jer valjda žuri. Ili se ne uspije koncentrirati.
Što kritičaru ne opraštate?
Najteže kritičaru opraštam nepoštenje, a to znači da piše površnu kritiku o djelu kojeg zapravo ni ne pročita,
kao i preferiranje svoje škvadre čijim autorima ispisuje hvalospjeve. Najlakše opraštam pisanje kritike bez pravog razu-
mijevanja djela jer neuspjela kritika tada nema veze s moralom i namjerama kritičara.
Izjavili ste da u nas nagrade uglavnom ne dobivaju zaslužnici, nego da se namještaju. Pa kako onda dobar,
kvalitetan književnik može biti priznat?
Svi koji prate književni život u Hrvatskoj vide što se događa s nagradama. No nijedan pisac ne bi trebao pisati
zbog društvenog priznanja. Želja za nagradom ne može ispisati kvalitetno djelo. Za grbljenje pred kompjuterom i neiz-
vjesnost rasta teksta odgovorna je unutrašnja motivacija, nikako vanjska priznanja.
Ipak, točno je da autor s većim brojem relevantnih nagrada lakše dolazi do potpora jer nagrade osiguravaju
određeni status bez obzira bio on zaslužen ili nezaslužen, uvjerljiv ili neuvjerljiv. A nije nebitno hoće li neki nakladnik
dobiti potporu za objavljivanje autorove buduće knjige jer je bez nje najčešće ne može objaviti.
Razgovarao Andrija Tunjić