Basic HTML Version
30
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
problem što neka mlada osoba uzima u ruku strip ili neki krimić orijentiran isključivo na zanimljiv sadržaj. U toj ranijoj
dobi bitno je da se zavoli čitanje.
Što kažete na one koji govore da je književnost detektor životne stvarnosti i njezin stilist?
Književnost koja nije stvarnost, ali može doduše biti njen odraz, itekako može pomoći u sagledavanju nekih
važnih i onih manje važnih životnih pitanja. Ona može podržati neko naše uvjerenje ili nas pokušati razuvjeravati. Ona
je naš prijatelj koji potiče na raspravu, iako nas ne čuje. No to nije bitno.
Nego što je bitno?
Važno je da mi čujemo književnost i ako bilo što sagledamo na nov način, ako izazove bilo kakav doživljaj u
nama, postigla je svoj cilj. Ona može odgajati i mijenjati na nenametljiv i suptilan način, a da je ni u jednom trenutku
ne doživimo kao strogog učitelja. Kao književnost rijetko tko ima takvu sposobnost! Dobro je što ne poznaje svoje
čitatelje pa nije ona koja bi uz svoja tumačenja povremeno prigovarala i prozivala tako da ne izaziva otpor koji izaziva
klasični učitelj ili roditelj. Ako nas i posrami kad progovara o moralu, ne upre prst direktno u svog čitatelja pa se ponaša
kao pravi diplomat.
A je li i stilist te stvarnosti?
Svakako da jest. Kad ispunimo osnovne životne potrebe, javi se i potreba za ispunjenjem praznine koju ne
istiskuje hrana ili naspavanost. Sada dolazimo do duha čiji prostor neki dizajner također treba urediti! Praznina ostaje
čak i kad se taj prostor pretrpa uspomenama i ludo oblikovanim predmetima. No bojim se da praznina nije potpuno
ispunjena ni kad tu uđe književnost. Što više pitanja neko književno djelo otvori, što više dvojbi, trojbi i tako redom
ono postavi, pojavljuje se više praznine za koju ponovo treba iznaći način kako je ispuniti.
Suvremeni čovjek opsjednut je pričom o komunikaciji, o pozitivnim vibrama, a čovjek je sve zatvoreniji u
svoj mali svijet. Znači li to da živimo u vremenu viška fraza a manjkom iskrenog govora i razumijevanja? Da se
sve više osamljujemo?
Ponekad mi se čini da što više razvijamo teoriju o komunikaciji, imamo manje vremena za prijatelje. I pitam se
razvijamo li brojne najrazličitije teorije zbog želje da istinski pomognemo čovječanstvu ili zbog samih sebe, jer imamo
potrebu biti u centru i pažnju skrenuti na svoj neutaživi ego. Kome je problem naći barem nekoliko opravdanja za
vlastitu sebičnost? Tko je od nas zove pravim imenom? Ali drukčije reagiramo kad se osjetimo žrtvama tuđeg egoizma.
Tada taj egoizam i nazivamo egoizmom, barem smo malo povrijeđeni, sumnjamo u razumijevanje pa se zatvaramo i
osamljujemo.
Tako i neiskren govor ako iznađe održivu novu teoriju i donese kvalitetan učinak, bez obzira na ono što je bio
njegov primarni cilj, može pridonijeti drugom čovjeku. Ali takav obrazac nehotične (slučajne) brige za drugoga ipak ne
može poništiti osamljenost.
U što će prijeći, što će postati samoća današnjeg čovjeka?
Mogla bi prijeći u psihičku bolest. Davno sam pročitala da znanstvenici prognoziraju kako će najveći problem
dvadesetih godina ovog stoljeća biti baš psihičke bolesti. Zdrava osoba teško opstaje mentalno zdravom ako je osam-
ljena. Iznenadi me kad saznam da neka osoba iz moje okoline kontinuirano pije lijekove protiv depresije. Broj takvih
osoba oko mene se povećava. Puno mojih znanaca barem se povremeno požale da ih već danima drži depresija. No
malo tko je od njih registriran slučaj.
Umjesto o tjeskobi suvremenog čovjeka sve se više piše o hedonizmu, zabavi, o izmišljenoj čovjekovoj
radosti. Znači li to da je licemjerje postalo kriterij ljudskoga života?
Ne mora se nužno raditi o licemjerju. Ako masa uživa u ispraznim zabavama, ali ne vidi da su one isprazne,
nije licemjerna. Ona vjeruje da istinski uživa i rasterećuje se od briga. Isprazne radosti koje su samo nadomjestak
sadržajnijih radosti i pseudozamjena za plemenitost često skreću pažnju s društvenih problema. U ovom trenutku
prisjećam se suprugovog znanca koji je sa skoro četrdeset navršenih godina izjavio da bi, kad bi to bilo moguće, želio
biti profesionalni nogometni navijač.
Zašto?
Vjeruje da se ludo provodi na utakmicama i da mu one pričinjavaju zadovoljstvo od kojega nema većeg.
Obožavanje tuđih igračkih sposobnosti i ulaženje u konflikte zbog svog tima odvlači mu pažnju od nerazvijanja vlas-
titih vještina i problema njegove nezaposlenosti.