Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
29
Smeta li to kritičarima?
Tradicionalnijim kritičarima zasmeta moj nagli sudar mirne poetičnosti i ubacivanja nepoetičnih slika, no ja to
radim namjerno. Nismo li pomalo svi mi svjedoci takvih sudara, udesa, a ako jesmo, ne vidim zašto se njihov nesklad
ne bi odražavao i u književnosti! Nije li umjetno u pismu njegovati samo sklad kojeg zapravo nema?
Ali koji želimo?
Intiman prostor može biti i izvor gotovo svega onoga što sam navela kao izvor eksplozija pa nije uvijek riječ
o tome da je vanjsko narušavatelj sklada. Ono vanjsko, na primjer slika obližnje šume ili šume iz svijeta medija, može
unijeti i smiraj u nervoznu intimu. No najčešće se granice unutrašnjeg i vanjskog svijeta, kao i ama baš bilo kakve druge
granice, gube. Njihovo pomicanje ili čak nestajanje najvidljivije je u romanu „Doručak za moljce“ koji mi je nedavno
objelodanjen u Nakladi Ljevak.
Koliko to zanima današnju publiku?
Današnju hrvatsku književnu publiku može zaintrigirati nečija intima, pogotovo ako je riječ o intimi neke javne
osobe, na primjer top-modela, pjevačice ili nogometaša, jednako kao i šira društvena situacija, ali ako je sadržaj izrečen
na način prihvatljiv masi. Ljudi su skloni tračeraju! Moj problem je što ne podilazim široj publici, ne koncentriram se
prvenstveno na uzbudljiv zaplet i rasplet, a tekstovi mi imaju puno esejističkih elemenata! Preživljavam od rada u
učeničkom domu, a ne od pisanja.
Često ističete da pri pisanju ništa ne planirate i da su Vam važniji detalji od cilja. Znači li to da su Vam
važnije emocije nego racio?
Nikako. Istina je da me detalj potakne na pisanje djela pa kao takav ima važnost. No nastojim te detalje posložiti
u cjelinu na racionalan način, iako se katkada ne čini da je tako. Ako, na primjer, pišem esej koji ima i poetike i u njemu
riječima dajem nova značenja, značenja koja im u našem dogovorenom sustavu označavanja objektivno ne pripadaju,
ne mislim da i takav „pomaknut“ tekst na okupu ne drže racionalnost i logika. Itekako koristim logiku i pažljivo baš
njome pokušavam opravdati proširenje značenja tih riječi. Ta „pomaknuta“, ali čvrsto utemeljena logika ispisuje čitave
pledoajee za nesvakidašnje i neuvriježeno viđenje stvari. Možda bi se trebalo zapitati jesmo li uistinu točno definirali
sve pojmove, ne mogu li nas njihove definicije, takve kakve pronalazimo u rječnicima, odvesti na krivi trag.
Pa odvedu li Vas?
Kad započinjem tekst, uistinu ne znam kako će on završiti, nemam pojma što će se sve u njemu događati, no
ne bi valjalo kada između početka i kasnijih dijelova ne bi bilo uzročno-posljedične veze.
Znači li to da živimo u vremenu gomilanja riječi i osiromašenja njihova sadržaja?
Vjerojatno da. Čini mi se da i sama puno blebećem i gomilam riječi s prijateljicama uz kavu. Rasipam se na
nebitno.
Zašto to radite?
Kad se upitam zašto to radim i zašto ne reduciram riječi, shvatim da se bojim praznine. To se događa i s nizom
književnih djela koja su usmjerena na glamur i snobizam. Zaboravljanje pravih vrijednosti i nesigurnost u izboru vlas-
titog usmjerenja moraju dovesti do samoobrane pred mnoštvom izazova, a taj obrambeni stav očituje se upravo u
gomilanju riječi. Usmjerenošću na banalnosti govorimo da imamo svoje aktivnosti, nečime se bavimo, dakle nismo
okruženi prazninom bez sadržaja. Banalne riječi izgovor su i pred nama i drugima zašto smo nešto propustili učiniti ili
zašto smo nešto učinili jer preusmjeravaju na drugo.
Pročitao sam da su sklonost pisanju stihova Vaši roditelji otkrili još dok ste bili mala djevojčica. Sjećate li
se možda svoje prve pjesme, o čemu je govorila?
Mislim da sam imala četiri i pol godine kada su roditelji u mom brljavom dječjem zapisu prepoznali prvi stih.
Ne znam o čemu je govorio, ali znam da još nisam pravilno napisala sva slova. Prvi stihovi koje pamtim nastali su u
drugom razredu osnovne škole, dakle, kada sam imala osam godina, a govore o dječjoj ljubavi. Glasili su: „Dugo sam
te voljela, al’ dovoljela te nisam.“ Ne mogu da se ne nasmijem. Zaista mi zvuče smiješno iz današnje perspektive. No
ipak stih pamtim jer mi je majka rekla da do tada nije naišla na glagol „dovoljeti“.
Je li književnost doživljaj kojega se mnogi boje jer nije u modi ili je evidencija ispraznosti?
Kvalitetna književnost često je, rekla bih, evidencija ispraznosti. Ona najlošija može se poistovjetiti s
ispraznošću. Književnosti se mogu bojati oni koji nemaju bogatije izgrađen unutrašnji svijet pa nemaju puno dvojbi
i sumnji, ne vide potrebu za dugačkim razglabanjima i preispitivanjima. Kako ih ne razumiju, ona su im dosadna. No
mislim da postoje određene knjige za svakoga. Ne moraju svi čitati istu vrstu literature. Bitna je navika i ne vidim