Basic HTML Version
28
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Lana Derkač
PISANJE JE
SVOJEVRSNA TERAPIJA
Lana Derkač, koja se u Riječima predstavlja kao pjesnikinja, prozaistica i esejistica svojim književnim radom već
zauzima značajan prostor unutar hrvatske književnosti. Bio je to povod da je predstavimo u rubrici Jedan autor i da s
njom porazgovaram o njezinu stvaralaštvu.
Gospođo Derkač, je li Vam pisanje život ili način da preživite?
Pisanje doživljavam kao svojevrsnu terapiju koja mi, ako je adekvatno provedem, omogućuje da se osjećam
dobro. Prije puno godina napisala sam esej pod nazivom „Pisanje poezije kao terapija“, ali taj tekst mogao bi se
primijeniti na bilo koji književni rod. Svaki autor koji pisanje prakticira kao moguću terapiju, itekako je svjestan da nije
osobno nikada potpisao pristanak za nošenje najrazličitijih nedaća, a još manje za njihov uzgoj, ali nazire svojevrstan
sporazum potpisan između nedaće i teksta. Vidi mogućnost za kompenzaciju. I zna da za njegov tekst ovo sizifovsko
kotrljanje nedaće kao kamena nije sasvim uzaludno. Pa tako pisanje Sizifu-piscu može dati novi smisao.
Nije uzaludno?
Pisac je kažnjen da bi bio nagrađen jer bogovi s njim imaju velike namjere i kazna mu nije posljednja mjera, niti
je posljednja namjera bogova. Činjenica je da je pisanje pokušaj adaptacije jer, pišući i indirektno obrazlažući svijet,
pokušavamo ga shvatiti i u njemu naći svoje mjesto. Ali suočeni s vlastitim traumama, svjedoci smo i izvantekstualne
bolesti u nama. I javljanje te bolesti, isprovocirano upornim i neizbježnim, no nehotimičnim doživljavanjem stvarnosti,
ne zavisi o tekstu, ali tekst je itekako njome uvjetovan. Upravo sad tu nastaje ljekarništvo teksta i pisanje kao terapija.
S tekstom se pjesnik opet osjeća negubitnički i dobro te emocionalnom punoćom i kratkotrajnom duševnom sitošću
jača imunitet.
Postaje otporniji na što?
Evo sad novog iznenađenja! Bolest čije rođenje ne zavisi o tekstu, ipak je uvjetovana tekstom. Tekst, priznavši
njene nepoćudne stanice i osvajaštvo, sam postaje njen osvajač. Pa spretno preuzevši njenu moć psihički vida autora
- svog tvorca. Čini mi se da bih potvrdno mogla odgovoriti na obje Vaše pretpostavke: pisanje mi je i život jer je uz
njega u stanju umetnuti riječ punina, a ne okljaštrenost, no ono je i način da preživim jer predstavlja i ljekarništvo koje
osigurava lijek – tekst. Naravno, nikada nije bilo način da preživim u materijalnom smislu.
Pisanje Vam jako obilježavaju intima i unutarnji svijet, a naše doba to kao da malo zanima. Pa kako
preživljavate?
Moje ranije zbirke pjesama bile su zbirke u kojima je prevladavala intimistička klima, a sićušni predmeti i mali
detalji bili su obilježeni meni bliskim bićima. U prozi i dramskom pismu bavila sam se pretežno komunikacijom užeg
kruga ljudi, najčešće njihovom neuspješnom ili čak izostalom komunikacijom. No to se ne bi moglo reći za one kasnije
knjige.
Zašto?
U njima sučeljavam svijet intime i vanjski svijet sa svime onime što je sposoban unijeti u jedan stan, jednu
obitelj. Pa vijesti katkada grubo eksplodiraju baš u nekom poetičnom i neopterećenom trenutku. Često u tekstove
ubacujem fragmente naše tranzicijske zbilje, nasilja, visoke tehnologije, podređenosti profitu... Katkada o mirno kućno
ispijanje čaja svom snagom udari tsunami s ekrana televizora.