Basic HTML Version
osvrtprikazkritika
osvrtprikazkritika
riječi
203
Darija Žilić
DOBITNIK NAGRADE
KVIRIN ZA MLADE
PJESNIKE U 2013. GODINI
Davor Ivankovac: Freud na Facebooku,
SKUD „Ivan Goran Kovačić“, Zagreb, 2013.
Davor Ivankovac dobitnik je Goranove nagrade za mlade pjesnike u 2012. godini. Rođen je 1984. godine u
Vinkovcima, a godine 2011. osvojio je nagradu za rukopis „Rezanje magle“, koji mu biva objavljen godinu dana kas-
nije. Iste godine je za zbirku „Rezanje magle“ dobio Nagradu Josip i Ivan Kozarac. Na Goranovom proljeću, Ivankovac
je nagrađen za rukopis „Freud na Facebooku“, a nedavno je objavljena i zbirka pjesama s istoimenim naslovom. U
obrazloženju nagrade, jedan član žirija, Slađan Lipovec ističe kako zbirku pjesama „Freud na Facebooku“ odlikuje spoj
liričnosti i cinizma. Upravo taj „spoj“ reskosti i liričnosti, kritike i melankolije jest posebnost poetike ovog nadarenog
mladog pjesnika, no treba napomenuti kako se ta poetika naslanja na pjesništvo velikog pjesnika iz Slavonije, Delimira
Rešickog, koji je dojmljivo opisivao svu tegobnost života u pustim ravničarskim krajevima u kojima, nakon rata, jedva
da i ima života. Ivankovac je u vrijeme Domovinskog rata bio tek dječak i bilježi tragove gelera na zidovima kuća, na
dušama ljudi, a čini se kao da je i sam svjestan da se ništa ne kreće „Već dugo, napušten od vremena, stoji zidni sat.“
Svakodnevnica njegova lirskog junaka sačinjena je od naoko disparatnih aktivnosti- od sakupljanja šljiva i od čitanja
Badioua. Tako će se u pjesmama izmjenjivati slike iz seoskog života s diskurzima o Bogu, metafizici, psihoanalizi. S
jedne strane lirski junak uronjen je u slavonski svagdan, kojeg je metonimija šinobus Vinkovci - Borovo, a s druge je
uronjen u virtualne svjetove koje čine čitanje i šetnja kiberprostorom. Fraktali i lubenice,supostavljanje geometrijskog
i apstraktnog s organskim, povezuje Ivankovčevu poetiku s poezijom Slađana Lipovca, koja, na žalost, nije dovoljno
prepoznata u suvremenoj književnoj kritici. Kada povezuje stabla s kristološkom tematikom, pjesnik niže poetičke slike
u kojima je Krist desakraliziran: on je plavooki žgoljavac s križem. Povezuju se i sumnja i vjera, Filozof i Bog, a autor
vješto izmiče pretencioznosti izraza, jer blagom ironijom kao da se sakriva od velikih tema: i vraća se uvijek u dvorište,
u vlastiti vrt, gdje su stabla, voće, gdje je sve poznato. Prizori iz vinkovačkih pregrađa, npr u pjesmi „ Pripovijest o
ježevima“, povezivanje su općeg i pojedinačnog, dešifiriranje jedinstvenog ježevskog jezika i s druge strane, bilježenje
obične priče o ježevima koji su tako bučni, da ometaju paklene snove lirskog junaka. I čini se da autoru itekako jest
važno u svojim pjesmama baviti se propitivanjem jezika, sintakse, glagola, ali i novih riječi, odnosno novogovora.
Stoga se često pojavljuju intertekstualni dijelovi- referiranjem na imena poznatih pjesnika i teoretičara, a nalazimo i
autopoetičke dijelove (citiranje vlastitih rukopisa). Zanimljivo je da u odnosu tijela i jezika, i tijelo biva tumačeno kao
jezik: „Htio sam joj reći da su i njene sise samo samo/pitanje sintakse“, a jutro dobiva oznake društvenih mreža (npr.
u pjesmi „Screensaver, teške riječi“). Lirski subjekt je rezigniran u nedjeljnim popodnevima, ravnodušan promatrač
svakodnevnih rituala. U pjesmi „Freud na Facebooku“, autor se ironično poigrava konvencijama komunikacije na netu,
a pritom analitički ironično deskribira uzroke vlastite filozofičnosti i jezične perfekcije. Stanja panike, manične depre-
sivnosti, paranoičnosti, sve su to stanja koja pjesnik propituje, pa se čini kao da su stihovi nastali u nekom borderline
stanju, na rubu, granici. No, čini se da „decentriranom subjektu“ niti pilule ne mogu otkloniti tjeskobu jer „U slavon-
skim ravnicama /žučni je kamen postavljen za međašni“. Lirski junak mahnito traga za novim rukopima i čita, pun
ogorčenja, ili kako samoironično kaže: „Uokolo širim ustajali smrad suicidalnih isparenja“. Konstantno povezivanje
apstraktnog jezika i hiperemotivnosti, ponovo nas može podsjetiti na Slađana Lipovca, koji je također pokazao kako ne
postoji Priroda koja nije premrežena šumovima informacijskog društva. Istraumatizirani „najmlađi PTSP-ovci“ ponašaju
se kao zagovornici dionizijskog, kao oni koji, premda pomireni, kao da žude za izgubljenošću u Svemiru, ili za nes-