Basic HTML Version
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
riječi
195
Sveti Juraj (
Posavski sv. Juraj
, 1972.) više je slavenski Jarilo, no kršćanski svetac: jašući nad selom, s vilama
umjesto s mačem, donosi i obilje i oskudicu, i radost i strah. Ostvaren crvenim i modrim koloritom priziva narodni mit
o bogu, čovjekolikom konju:
iz jednog kopita sijevala mu munja, a iz drugoga kapala mu voda.
Družeći se s Ivicom, ne toliko dugo koliko s osobitim razumijevanjem, uvažavanjem i simpatijom, nikada nisam
čula ništa kritički intonirano prema bilo čemu ili bilo komu, i zato posve suglasna s njim, i sa žalošću, kao iznimku,
ispisujem, iz priče Moj vrt, rečenicu:
Siguran sam da bi današnja gradska djeca koju gledam sa svog zagrebačkog pro-
zora željela isto što sam ja imao u svom djetinjstvu, ali nitko tu njihovu želju ne prepoznaje, i ne podržava.
Ipak, svojim
stvaralaštvom, upravo ih Ivica potiče na kreaciju, razumijevanje i ljubav, pokazujući im put.
Dana 12. listopada 2006. prisustvovali smo jedinstvenom događaju, u Kazalištu lutaka u Zagrebu, svečano je
otvoren zastor autora Ivice Antolčića. Drvo života, drvo cvijet – zaštićeno ogradom -
materia prima -
u zavičajnom i
univerzalnom smislu, buja rodivši radosnim plodovima: ribama, konjanicima, morskim kraljevima, zmajevima, pticama
i jabukama u pokretu, oko kotača smještenog u njegovoj velikoj krošnji.
Bezbroj je ilustracija kojima je Ivica Antolčić oslikao dječje časopise i knjige za djecu i odrasle. Godine 1954.
u dječji Dom Vladimira Nazora u Crikvenici postavljen je
Tobogan
, funkcionalna kamena skulptura namijenjena djeci,
apstraktna - istodobno i velika žaba, i školjka, i puževa kuća.
Dajući intervju mojim učenicima koje je rado primao u svome ateljeu, govorio je najčešće o radosti:
Bez ptica
život bi bio tužan,
rekao je, zaključivši:
Rad je zapravo istinska ljepota. Sav moj dugogodišnji rad jedna je velika radost.
Bili smo članovi neformalnog eklektičkog udruženja DGD, udruženja umjetnika različite dobi i interesa,
pomažući se bez interesa. I kao najmlađa među degedurima – zaista sam se osjećala – degedesom – imala sam njihovu
potporu i razumijevanje bez obzira na godine i osobnu poetiku.
Sastavši se jedne godine, da bismo izrazili homage našem pokojnom predsjedniku književniku i profesoru
Branimiru Poliću, u vrtu pored rječice Gradne, nasuprot predsjednikove rodne kuće, Ivica je rekao ponešto i o sebi: o
pticama, o čapljama i iznad nas je preletjela, nezgrapna - poput tihog helikoptera – obična velika čaplja. Javila mu se,
pomislih, a on nasmijavši se, pogleda prema nebu! Preletjela je ponovno, drugima neprimjetna. Uvjerih se tada da su
ptice poznavale i voljele Ivicu!
Čudesan, čaroban, čudovišan i čudotvoran svijet Antolčićevih bića nije stiješnjen između, zadanih mu, Neba i
Zemlje – nije prikovan za zemlju, niti je ovisan o nebu. Nije mu tijesno! Razigran, čak i kad je tužan i tmuran, u obilju i
oskudici, intenzivno živi između. Predivni Vuneni pijetao (1974.) poletio je iz dvorišta ili s tkalačkog stana, jarkih boja
poput posavske nošnje, noseći na svom raskošnom repu cijelo mjesto, drvene kućice i korabljice stisnute oko crkvenog
tornja. Kao da vidim rajsko selo koje je bilo ponuđeno dobroj starici u priči
Šuma Striborova
.
Selo je zapravo metafora zaštićenog i skladnoga. Antolčićevo selo je idealna gradba, djelo ljudskih ruku i pame-
ti, simbol čovjekove uljuđenosti i kultiviranosti. U njemu ima svatko svoje mjesto i svoj posao: vezilja, kolar, tkalja,
kotlar, tesar, graditelj… Ta je gradba i slika idealne obitelji
;
majke, oca i djece. Korabljice skupljenih glava oko crkvenog
tornja – zagrljene majčinom rukom razvedenom u ogradu-pleter! Nad selom-gradbom bdije veliki pijetao, psihopomp,
kako su Grci vjerovali, vodič duša na drugi svijet (
Pred uskrsnuće
, 1967.;
Svjetleći oroz
, 1974.;
Pijetao grivnjaš
, 1972;
Pijetao
zornjak
1964.) Idealnoj gradbi osiguran je put i na drugi svijet, što nam potvrđuje, već spomenuti vuneni
pijetao koji na svome repu, poletjevši, ne nosi samo pojedinačne duše, već i dušu cijelog sela.
I ne čudi stoga Antolčićeva zatravljenost pticama; gnijezdeći se na zemlji i leteći nebom, simbol su čovjekove
želje da - stvoren od materije - dohvati barem djelić vječnosti. Komarevo spava na velikoj ptici, i skela na Savi i korablja
u pokretu su ptice, kako zapisuje u svojoj autobiografskoj prozi.
Umjetničku genijalnost, koja je, kako je smatrao A. Dürer, Božji dar, mora se udružiti s tehničkimmajstorstvom
(Brauch) i teorijskim znanjem (Kunst). Ovladavanje manualnom vještinom je uvjet, ali ona mora biti preoblikova-
na poznavanjem temeljnih principa umjetnosti. Ako je genijalnost, rezultat božanskog stvaralačkog poticaja, sama
umjetnost je proizvod umjetnika.
Takvu sjevernjačku radinost, preciznost i umijeće (Brauch i Kunst) s dominantnom anatomijom konja pre-
poznajemo na grafici Posavski pegaz (1970.) izvedenu na umjetnički način, naravno jedinstven - antolčićevski.
Plavobrada morka
(1981.) ptica portretirana u profilu - i bojom i oblicima doima se poput nekog važnog,
samouvjerenog renesansnog dostojanstvenika.
Pijetao, korablja i kotač – trifora je kroz koju promatramo Antolčićev svijet i njegovo stvaralaštvo. Pijetao i
kotač, solarni su simboli: pijetao najavljuje sunce, a kotač koji nema ni početka ni kraja, cikličko je kretanje. Rozete
katedrala predočuju čovjekovo jastvo prenijeto na kozmički plan, smatra Jung. Antolčićev kotač predočuje ne samo
razvitak osobe, već i razvitak svemira, pa čak i razvitak jednoga purana u čijem tijelu se pokreće desetorozraki kotač
(Puran-kotač, 1989.).
Čini mi se da ni Eskimi ne poznaju toliko vrsta snjegova, koliko vrsta pijetlova poznaje naš Ivica Antolčić:
črleni pevec, pijetao kukurikavac, pijetao piškornjač, pijetao galženjak, kokot, svjetleći oroz, vuneni pijetao, pjetlić,
veliki pijetao, pijetao grivnjaš, pijetao zornjak, pijetao div. U našoj kući Ivičinih pijetlova je toliko da nikad ne kasnimo u
školu i na posao:
Pijetao u naručju djevojke
(2008.),
Pijetao general
(2004.),
Pijetao na jarcu
(2011.),
Kokotiček drvenjak