Basic HTML Version
194
riječi
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
sa stare kruške u blatnjavu lokvu. Kao general gornjokomarevske družine završio je zarobljen s kokicama u kokošinjcu.
Prvo ronjenje završilo je u plitkom muljevitom dnu. Kao vođa male dječje garde izrađivao je ordenje od cvjetnih latica
i tvrdokrilnih buba. Njegova je crveno-plava stražnjica dovoljno govorila o kazni koju je dobio kad je razbio mamino
korito jureći po snježnim padinama.
Školsku pločicu najviše je volio nositi u prirodu, usput bi nožićem izrezbario zviždaljku od mladog vrbinog
drveta i natjecao se s pticama. Na Strossmayerovu šetalištu u Petrinji uživao je jašući skulpture kornjača. Jednom ga je
otac spasio iz velike mlake kad je krenuo za divljom patkom i pačićima.
Na veliko proštenje Posvetilo, blagdan sv. Katarine, u Komarevo dolaze: licitari, sladoledari, vrtuljci s konjićima.
Malo novčića, puno želja! Da bi dobio besplatnu vožnju na vrtuljku, mora ga triput gurati – ali Ivica je premalen, pa
istežući se, gubi sve one čudesne stvarčice koje je prije toga kupio.
Prvi učitelj slikarstva bio mu je frenter Johan, putujući majstor koji je oslikavao pročelja kuća. Ivica ga prati na
svakom koraku, a on mu dopušta da sjedi s njim učeći ga kako se miješaju boje i kako se nanose na fasadu.
Dobrotom svoje majke dobio je na njihovu imanju mali vrt u kojem je sadio i pazio svoje biljke. Postati odgovo-
rnim dječakom nije bilo lako, vodeći konja Liska i pjevajući mu vesele pjesmice pomagao je ocu pri oranju i zaslužio
očevo povjerenje.
Da bi se osamio, što je inače bilo teško izvedivo, pronašao je sklonište u dnu dvorišta – u trbuhu babičine
velike drvene bačve. Posavska hiža - korablja ima stepenište s drvenim rukohvatom – Ivici je omiljen tobogan. Svoju
prvu drvenu pticu koja klepeće lijepo oslikanim krilima, dobio je na dar od bake. Kuća strica Janka putovala je cestom
škripeći svojim drvenim kostima
na drvenim valjcima na neko drugo mjesto.
Zajedno s prijateljima noću je jašio Liska pričajući tajne i smišljajući budućnost. Tada nije znao da će u zgradi
Hrvatskog narodnog kazališta koja ga je začarala za prvog posjeta Zagrebu, provesti svoj radni vijek, kao kreator maski,
maskograf i scenski kipar.
Nakon Komareva, školovanje je nastavio u sisačkoj Gimnaziji, a 1947. godine upisuje Obrtnu školu u Zagrebu.
Kako se škola ubrzo ugasila, godinu dana radi u Jadran filmu, a 1948. godine polaznik je prve generacije novonastale
Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje je završio na odjelu za kiparstvo kao jedini učenik.
O Vojti Branišu, ravnatelju u Školi primijenjene umjetnosti, Ivica mi je ispričao dirljivu priču obasjanu dječačkim
optimizmom. Malobrojni učenici bili su mu kao djeca, Ivica posebice. Zaslugom ravnatelja Vojte Bratiše, kvaliteta škole
bila je prepoznata u Parizu, čak i od čuvenog Le Corbusiera. Jelena, Ivičina buduća supruga, družica i prijateljica, došla
je, šest godina mlađa, u školu, iz Sombora. Vidjevši da se Ivica i Jelena gledaju, Vojta je pozvao Ivicu:
Ako se ovoj maloj
u pletenicama nešto dogodi, dobil buš po turu i kroz prozor van!
Nakon završenih pet godina, umjesto
kroz prozor van
, omogućio mu je stan u podrumu škole – nasuprot atel-
jeu. A onda ga odveo, preko puta, u Kazalište, gdje je započeto još jedno veliko putovanje, učenje – susret s dramom,
operom, glazbom, baletom i pokretom.
Sakralnost, slobodna od okvira i institucionalnosti, izmjenjuje se ili zamjenjuje profanošću: ono što je sveto
postaje i svjetovno, a svjetovno dobiva duh svetoga:
Od davnine do današnjih dana moje slikovito Komarevo kao da leži na leđima neke gorostasne, čudesne ptice koja
je, bez najave i tko zna odakle, doletjela u našu šumu Piškornjač i tu zauvijek ostala. Sve što moraš znati o tome kako valja
živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u Komarevu.
(I. Antolčić,
Triput guraj, jednom furaj – Moje djetinjstvo,
Sisak, 2008.)
Ivica zna i razumije da su čovjeku potrebne dvije maske; jedna svečana, druga smiješna – i dvije prirode: jedna
duhovna i druga tjelesna. Od toga nije trpjela njegova arhetipska sakralnost, čini se naprotiv da je parodijom ojačana:
karnevalski prizori, lakrdijaši, žena-patka, čovjek-vol, čovjek-lisica, krabulje, pokladne igre, fašnički ples, maska-konj,
izmjenjuju se sa svečano prikazanim dvorišnim životinjama i pticama (
Vuneni pijetao
, 1974.,
Ptica naših lugova
, 2000.,
Komarevačke
žune, 1998.).
O tome svjedoče i slike: Žena s pticom (1973.) i
Na Črlenom pevcu
(1999.). Na prvoj slici bijela ptica sjedi na
grudima mlade žene, nestvarnih velikih, poput vode razlivenih očiju. Na krajolik u pozadini spušta se sumrak. Slikom
dominira lice žene, pomaknuto ulijevo, na čiju su kosu pali cvjetovi ili, možda, zvijezde s tamne pozadine. Pri tom ne
znamo je li uokvirena bijela ptica na njezinim grudima slika u slici ili dio njezina tijela. Slika je statična. Dinamikom joj
je suprotstavljena druga slika. Sveti nagovještaj sa slike Žena s pticom, na Črlenom pevcu plamti u crvenilu tjelesnosti.
Gola žena prikazana puninom senzualnog akta, lica-maske jaši na razjarenom pijetlu. Sličnoga ozračja je i slika
Poklon
(2001.), veliki pijetao našao se u naručju gole krupne, punašne žene okružene dvojicom zainteresiranih muškaraca.
Na grafici
Lakrdijaši
iz čudnovate družbe stvari i životinja izviruje duguljasta glava, zavinutih brkova, ukrašenog
šešira: Velázques ili Dali? Vrh šešira sjedi pijetao!
Ozbiljno lice znanstvenika, nobelovca Vladimira Preloga u Antolčićevoj izvedbi (bista postavljena u predvor-
jima Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu 2006. i Visoke tehničke škole u Pragu 2008.), čijim sam
svečanim otkrivanjima prisustvovala, dočekuje studente, radosno i dobrohotno, poletno, gotovo suosjećajno!