Basic HTML Version
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
riječi
193
Biserka Goleš Glasnović
RASKOŠNI BESTIJARIJ:
KORABLJA NA
KOTAČU SVIJETA
Sva djetinjstva imaju radosne i tužne trenutke,ali ostaju nam
mali putokazi ljepote koji nas kasnije vode kroz život.
I. Antolčić:
Moje djetinjstvo
Drukčiji od svih, nimalo sličan bilo kome drugome – prepoznatljiv je - i iz satelita - svojom raskošnom
jednostavnošću i zrelom naivnošću! Pred stvaralaštvom i životom Ivice Antolčića ostajemo zadivljeni – gotovo slo-
bodni od riječi ili kako reče pjesnikinja :
Pred samostanom svetoga Franje /dovoljno je / u dvorište ući / i ne otvoriti vrata /
ovjenčana / kamenim biljnim ornamentom / iz čije napukline / zrno klija / u raskošni busen / Zašutjeti / i ptice će / govoriti
s Tobom.
Ipak pokušajmo - i iz antike posudimo objašnjenja triju riječi: Ljubav, Ljepota i Dobrota. Ljepota nije sama
po sebi, ona se rađa iz Ljubavi, a rađanje je vječno i besmrtno, i njemu teži smrtno biće – čovjek. A nužno je žudjeti
besmrtnosti - s Dobrim - kako su se suglasili Diotima, mudra proročica iz Mantineje u Arkadiji i Sokrat, jer Ljubav uvi-
jek teži tome da posjeduje Dobro. Dakle, Ljubav - Ljepota – Dobrota, teže Besmrtnosti - u ovome slučaju umjetničkom
djelu. I zaista iz Antolčićeve ljubavi, ne samo prema zavičaju, već prema svemu što živi, rađa se Ljepota, a ona - postoji
li bolji primjer - nego stvaratelj o kojemu je ovdje riječ, ne samo da posjeduje Dobro, već ga emanira gdje god se pojavi,
ostavljajući nam svijet bolji, ljepši i stvarniji od same stvarnosti.
Na njegovoj francuskoj kapi sjedi pijetao, oko očiju boje livadskog različka lete ptice pastirice. Na brkovima
mu se gnijezde posavske žune. A torba uvijek puna čokoladnih tortica – za prijatelja slučajnika ili putnika namjernika!
Ivica Antolčić, rođen je u malom posavskom mjestu Komarevu 1928. godine u korabljici na plodnoj
zemlji uz rijeku koja je i Dobra i Opasna Sava. Njegovo likovno stvaralaštvo, bogato i raznovrsno buja radošću i
strahopoštovanjem prema svijetu, ne samo posavskom već univerzalnom, jer njegovo je sjećanje gotovo prednatalno.
Ljubav prema zavičaju rodila je Ljepotom - jednim arhetipskim svijetom koji izvire iz zavičaja, ali nije nužno određen
samo zavičajem.
I zato ponovimo - nije mu blisko samo zavičajno, bliska mu je priroda i sva bića koja žive u njoj. U autobio-
grafskoj priči Moj vrt zapisao je:
Plodnu su mi godinu najavljivale žabe i puževi s kojima sam često razgovarao i čiji sam
jezik naučio prije svoga, hrvatskoga.
Susrevši se s riđovkom, jednako su se ponijeli – izveli su kolut natrag – ona u vodu,
on na kopno. Ljupku poculicu (ženska pokrivka za glavu u posavskoj nošnji) prikazao je u divnoj spirali - kao puževu
kućicu (Poculice, 1987.).
I ne samo to, u okviru svoga profesionalnoga izbora: likovne umjetnosti, Antolčić je moderni
homo universalis
:
slikar, crtač, kipar, maskograf, scenograf, medaljist, plakatist i ilustrator.
Ali krenimo redom: prateći autobiografske priče - skupljene zahvaljujući njegovoj vjernoj družici, također
likovnoj umjetnici, mravlje marljivoj Jeleni Belanji - donosimo najzanimljivije prizore iz njegovog djetinjstva.
Mama Katarina i otac Stjepan često bi ga iznosili u kolijevci u dvorište punom ptica njegovog djetinjstva:
kokica, gusaka, pijetlova, pataka, purana, da im bude na oku.
Bijela roda
donijela je u njihovu kuću, osim Ivice, sestru
Dragicu koja mu je bila uzor svojom dobrotom, pravednošću i iskrenošću, braću Zvonka i Tomislava. U igri s ovnom –
naučio je kako i pad može biti let. Penjući se na najstariju i najvišu komarevačku lipu, uživao je gledajući daljine.
Njegov prvi ozbiljni zadatak – bio je čuvati velikog purana, kralja dvorišta. Prvi pravi let dogodio se kad je pao