Basic HTML Version
192
riječi
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
I zato, kako bismo bolje razumjeli posavsku
zemlju treba doživjeti stvaralaštvo Ivana Antolčića koji
je svojim potezima oslikao njezine krajolike, mirise i svi-
tanja, jednostavnost i ljupkost, oživljujući prostore svojih
nostalgija. Vraćanje u zavičaj repetirano je donkihotsko
putešestvije posavskog jahača (ili Vrginog Posavskog
Anteja) koji na tom putu susreće kraljevstvo flore i faune,
mističan i bajkoviti svijet animalnog.
Ikonični zavičajni abecedarij specifične arhitek-
ture, uporabnih težačkih predmeta te tkalačko- vezilačke
radinosti prepoznatljiv je u prikazima motiva posavsko-
panonske materijalne kulture (korablje, kobilaši, dijelovi
plota, volovski jarmovi, plasnice, bremena i sl.). krajolika
(livada, potoka, vrbika), životinja (ptica, konja, riba, pijet-
lova, purana), likova (lakrdijaša, maškara, ratara, zidara,
seoskih starješina, veseljaka, seoskog puka, nevjesta,
plesača, književnih likova), običaja (maškara, plesova,
poklada), fantazija (neobične prikaze, nadzemlji konji,
lebdeće nevjeste, leteći svatovi, posavski feniksi, ptice-
korablje), zoomorfnih i antropomorfnih pokladnih maski
(pticoliki muškarac, ribolika žena ili homoidna životinja)
itd. Ivan Antolčić oblikuje tako živu seosku simfoniju,
svojevrsnu rustikalnu egzotiku, nerijetko intenzivnog
kolorita koja zadivljuje imaginacijom i naracijom.
Životinjski likovi ovog animalista stvarni su i
simbolični. Životinjama, pogotovo pticama, pijetlovima,
ribama i konjima pridaje amblematsko značenje.
Slojevitost ikonografije nije slučajna. Ljudi i životinje
žive ne samo u bliskom dodiru (smješta ih nerijetko na
različite pozicije ljudskog tijela), već se oni pretapaju
jedni u druge (čudnovati organizmi koji su sastavljeni od
elemenata bilja i životinja) oblikujući jedinstvo prirode
i čovjeka, životinjskog i ljudskog i njihovu nedjeljivost.
Metamorfoza uzajamnog prelamanja i pretapanja ljudi,
životinja, stvari i krajolika stvara čudnovati svemir
fantazmagoričnih vizija.
Antolčić je održao nekoliko desetaka samo-
stalnih izložbi diljem Hrvatske te je izlagao na mnogim
zajedničkim izložbama, među ostalim na Biennalu
varšavskog plakata, Praškom kvadrienalu, Biennalu
ilustracija u Barceloni, Biennalu ilustracija u Bratisla-
vi, Biennalu ilustratora u Zagrebu. Od svoga prvog
sudjelovanja na Umjetničkoj koloniji u Primoštenu, nas-
tavlja s tim aktivnostima kontinuirano kao sudionik ili
član Umjetničkog savjeta potičući kreativne programe i
mnogih drugih kolonija.
Kreativna raznolikost Antolčićeva stvaralaštva
očituje se u paralelnoj egzistentnosti figurativnog i
apstraktnog iskaza, ekspresivnosti izričaja, literarnosti i
sklonosti ka poetskom. Izvedbeno jednostavna, oblikov-
no čista rješenja uvijek su u skladu s organskom prirodom
te ne posustaju u svojim simboličkim značenjima.
Svojom umjetnošću prodire do onog nepoznatog
u nama putem vizualnih fantazama: lebdećim Posav-
cem, divovskim i vunenim pijetlovima, ljudima lisicama,
posavskim kentaurima, kroz plimu naraslih snova kojima
krabulja plovi posred vode ili posred neba poručujući da
pravi život može biti sazdan od začudne strukture, od
svijeta ptica, različitih dimenzija, izgubljenih konjanika
koji putuju prostorom zemlje i pjesme.
Napravio je nekoliko originalnih scenografija za
kazalište Komedija u Zagrebu i za Gradsko kazalište luta-
ka Rijeka. Naslikao je svečani zastor za Kazalište lutaka
u Zagrebu 2008. godine. Nobelovca Vladimira Preloga
kiparski je portretirao 2008. godine za Fakultet kemijskog
inženjerstva i tehnologije, a isti je portret izliven u bronci i
postavljen na Visokoj kemijsko - tehnološkoj školi u Pragu.
Naslikao je oltarnu sliku sv. Katarine za crkvu u Komarevu.
Fantastičnost i atmosferičnost prikaza posavskih krajo-
braza poziva nas na magičnu pozornicu i vedro druženje
sa svekolikim likovima i prikazama u svjetove u koje se
lako ugnijezditi. Fino modeliranje atmosfere i specifično
oblikovanje prostora, stvaranje iluzionističkih perspekti-
va, otvara put višestrukim čulnim asocijacijama.
Antolčićevo stvaralaštvo posjeduje moć Prousto-
vog
madeleine
kolačića prebacujući nas unatrag u svijet
čudesnih, bogatih i intimnih sjećanja iz prošlosti. Razgrće
zavjesu naše stvarnosti pokazujući nam svoju idilu; sta-
ru kuću, plodnu zemlju, zavičajnu svakodnevicu i tako
gledajući te prizore spoznajemo vrijednost sjećanja koja
ih nadahnjuju.
Poput Don Quijotea, Antolčić svojom umje-
tnošću, daje onome što osjećamo izraz koji se razlikuje
od stvarnosti. Ali baš kao nekom čarolijom, ubrzo taj
izraz usvajamo smatrajući ga stvarnošću samom. Svjesno
nam podastire svoj svijet prožet potisnutim mirisom kao
faksimilom prošlosti. Svojim stvaralaštvom Ivica Antolčić
promatraču nudi neku vrstu optike pomoću koje gledatelj
odražava samog sebe, a kad prepozna u sebi ono što
djelo prikazuje, suočava se s najboljim dokazom njegove
istinitosti.