Basic HTML Version
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
riječi
191
Marijana Paula Ferenčić
UMJETNIČKI SVJETOVI
IVICE ANTOLČIĆA
Između leta Petra Pana i donkihotovskog kasa
Svestrani umjetnik Ivan (Ivica) Antolčić, kipar,
slikar, ilustrator, grafičar, dizajner, medaljer, crtač, scenograf
i maskograf rođen je 15. svibnja 1928. godine u Komarevu,
pokraj Siska. Njegovi preci poljodjelci i pučki tesari doselili
su se u Komarevo krajem 18. stoljeća, a i sâm se rodio u
korablji okružen poljoprivrednim oruđem i tkalačkim pred-
metima. Djetinjstvo provodi u bogatom seoskom dvorištu
prepunom životinja, verući se na stabla tragajući za gni-
jezdima. Otada pa sve do danas njegova je osobnost i
postojanje nedjeljiva od zavičajnog kraja iz kojeg je još kao
dječak upijao ljepotu i nadahnuće. Kasnije će oblikovati u
nepresušan niz motiva njegujući iskonske vrijednosti tog
ruralnog kraja.
Bio je polaznik prve generacije novoosnovane
Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu u kojoj upisuje
odjel kiparstva te je završava 1953. godine. Od 1954. do
1955. godine radio je u Hrvatskome narodnom kazalištu
u Zagrebu u kojemu ostvaruje raznovrstan opus pona-
jprije kao maskograf, scenski kipar, scenograf dramskih
i baletnih predstava te plakatist. Već u tom razdoblju do
punog izražaja dolazi njegova kreativnost, širina pozna-
vanja povijesti umjetnosti, književnosti, kazališne kulture
i dizajna te sposobnost virtuoznoga višežanrovskog kre-
tanja. Vještim rješenjima idejnih skica maski, pretapajući
literarni predložak u kazališno uprizorenje, stvarao je novi
oblik umjetničkog djela autentičnog potpisa. Majstor je
interijera, impozantnih kulisa i dekora iz čijeg stvaralaštva
izbija fascinacija svjetlima pozornice i ljubav prema teatru,
bilo da je riječ o klasičnom ili o dječjem kazalištu. Njegov
smisao za vizualnu poruku posebno dolazi do izražaja u
originalnim oblikovnim rješenjima kazališnih plakata.
Bujnost njegove inspiracije nadilazi jedno polje
stvaralaštva pa razvija izuzetno bogat interes za različite
tehnike i medije od kazališnih plakata, scenografija i maski,
medalja i plaketa, reljefa, grafika, ilustracija, štafelajnih slika,
skulptura itd. Bez obzira o kojemu je mediju ili tehnici riječ,
slici, grafici ili skulpturi, njegova je evokacija zavičajnosti
sveprisutna.
Stvorio je autorski snažnu vjerodostojnost, osebu-
jnost umjetničkog izraza i prepoznatljivu stilistiku pove-
zanosti klasičnog i modernog, uvijek vjeran vlastitom
izražaju. Njegovo vizualno pismo očituje se u rasponu
od tradicionalnoga do gotovo kubističkih, skulptorskih i
nadrealističkih koncepcija. Jednostavnost, crtačko umijeće
i koloristička senzibilnost Antolčićeva umjetničkog
stvaralaštva predstavlja svježinu i neposrednost koja je
prepoznata.
Pet puta dobio je Nagradu Grigor Vitez: 1975.,
1980., 1987., 1989. i 1992. godine, Zlatno pero Beogra-
da 1976., Nagradu Ivane Brlić Mažuranić 1975. i 1984.,
Nagradu ULUPUH-a za životno djelo 2010. godine te niz
drugih nagrada. Njegove ilustracije nalaze se u djelima
Antuna Šoljana, Ivane Brlić Mažuranić, Branka Perice, Krste
Špoljara, Paje Kanižaja, Hrvoja Hitreca, Zvonimira Baloga,
Ante Gardaša, Vladimira Nazora i mnogih drugih. Ilustrirao
je niz dječjih listova: Radost, Smib, Modru lastu, te ilustrira
za brojne nakladnike dječju prozu i poeziju. Bliskost i pris-
nost sa zavičajem proživljena je pa svaki motiv predstavlja
segment njegova djetinjstva od korablje do životinjskih i
bajkovitih bića uspijevajući tako dočarati dopadljive pro-
storne i ugođajne iluzije koje oplemenjuju riječi. Tako se
zaokružuje poetska struktura bilo dječje priče bilo bajke
nudeći potpuni doživljaj čitanja.
Njegova je asocijativnost i let mašte neobuz-
danoga dječjeg potencijala, kao da nikada nije odrastao.
Prkosi
odraslim
temama iskradajući se poput Petra Pana
u nepregledne svjetove i snoviđenja, na rubu čudesnog i
čudnovatog, stvarnog i nestvarnog. Antolčićeve kreature,
bića sna, fantomi mašte, sanjarije, fantastike sjećanja
proizlaze iz pučkih praznovjerja, narodnih predaja i bajki,
mitoloških izvora, etnografskih i dječačkih uspomena, uvi-
jek naglašavajući jedinstvo čovjeka i prirode.
U svijetu otuđenja, materijalnih vrijednosti,
taštine, rutine, površnosti i oponašanja, u vremenima
obezvrjeđenja baštine, Antolčić stvara izvorne svjetove u
kojima obitava ono nevino, dječje, radoznalo. Poseže za
neiskvarenim duhovnim vrijednostima crpeći iz prirode
i prošlosti ono već odavno zaboravljeno. Time ispunjava
onu suštinsku ulogu umjetnosti da nas povede unatrag
do dubina, u kojima ono što je uistinu postojalo, leži
nepoznato u nama.