Basic HTML Version
188
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
tri teorije: teoriju superiornosti - čiji predstavnici Platon, Aristotel, Kvantilijan i Hobbes smatraju da se smijemo iz
osjećaja superiornosti nad drugima kojima pripisujemo niže kvalitete, teoriju olakšanja – koju zastupa Herbert Spencer,
ali i Freud, smatrajući da smijeh otpušta blokiranu nervoznu energiju, te teoriju inkogruentnosti – koju uspostavlja
Francis Hutcheson, a slijede ju i Kant, Schopenhauer, Kierkegaard i dr. koji smatraju da je humor, poput melankolije,
oksimoronska pozicija jer iznosi ono neočekivano. U knjizi se navodi i Baudelaireovo razlikovanje značenjski smiješnog
i apsolutno smiješnog, zatim Hockeova poveznica između groteske i labirinta, Bahtinova teorija o šaljivdžiji, Berg-
sonovo tumačenje smijeha kao anestezije srca i načina ispravka, te teorija o subverziji o kojoj progovara Mary Douglas.
Autorica Dubravka Crnojević-Carić, posebno pronalazi i izdvaja brojne poveznice s melankolijom: spajanje udaljenih
okolnosti, distanca kao preduvjet za stvaranje smijeha, povratak u osjetilno, povezanost s tijelom, moć i oslobađanje,
nadvladavanje nijemosti materije, prevladavanje normi i dr.
MELANKOLIJA I ŽENSKI PRINCIP
Drugi dio knjige sastoji se iz više cjelina koje na primjeru dramskoga teksta pokazuju što to melankolija i smi-
jeh u praksi jesu i koje su sve njihove pojavnosti. Počevši od
Prozerpine
Ivana Gundulića i
Euridiče
Paskoja Primovića,
autorica pristupa raznolikim melankoličnim svjetovima i prikazuje junake koji se na najrazličitije načine suočavaju
upravo sa simptomima melankolije. Budući da poticaji za melankoliju mogu biti različiti, svaki dramski predložak nosi
i vlastitu priču.
Prozerpina ugrabljena
, drama koja je preživjela javno Gundulićevo odricanje, a često nije nailazila ni
na odobravanje teoretičara (Nikica Kolumbić, Rafo Bogišić, Armin Pavić), no prilikom scenskog uprizorenja dobro je
prihvaćena od publike što, kako ističe Dubravka Crnojević-Carić, svjedoči o njenoj aktualnosti i zanimljivosti, prikazuje
melankoliju koju autorica tumači kao
granično stanje ljudske prirode koje podrazumijeva i graničnu poziciju
. Prozer-
pina se u drami nalazi u stanju prijelaza iz djevojaštva u zrelu dob, prijelazu koji duboko potresa biće i dovodi ga do
svojevrsne krize. No kriza kroz koju prolazi Prozerpina nije samo njena, nju proživljavaju svi oni koji su uz Prozerpinu
vezani, i majka Čerere koja zbog nje otkriva sasvim novu perspektivu podzemnoga svijeta, ali i odabranik Pluton koji
uz nju uči o ljubavi i milosrđu.
Oksimoronska pozicija junakinje omogućuje pomak granica svijeta živih i svijeta mrtvih, pa se uobičajene
dihotomije nadvladavaju stvaranjem kontrasta i paradoksa, ali i zanimljivim strukturnim rješenjima kao što su spajanje
govora i pjevanja, omogućavajući nove perspektive i iznenadne uvide. Kroz metamorfozu prolazi i Euridiče Paskoja
Primovića. No, osim njenog prelaska u svijet odraslih, drama uvodi i temu gubitka voljene osobe.
Orfej, koji je u dubrovačkoj književnosti poznat kroz pjesmu Beneše Damjana i dramu Mavra Vetranovića,
ovdje je oslikan kao tipični melankolik koji se suočava s gubitkom, a tragičan trenutak nadvladava estetizacijom zbilje,
odnosno, pjevanjem pjesama i povratkom u prošlost. Kao i u Prozerpini, i ovdje je naglašeno spajanje suprotnosti,
brišu se granice gornjeg i donjeg svijeta, a čak se pojavljuju i neki isti likovi (Pluton, Prozerpina, Venere…).
Govoreći o melankoliji, Dubravka Crnojević - Carić, povezuje ju dobrim dijelom sa ženskim doživljajem svijeta,
što je vidljivo i u dramama
Pod noć
Ivana Kozarca,
Inoče
i
Majstorica Ruža
Joze Ivakića,
Maškarate ispod kuplja
Ive
Vojnovića te
Maskerata
te
Adam i Eva
Miroslava Krleže. Slavonski autori, Josip Kozarac, Joza Ivakić i Ivan Kozarac,
prikazuju Slavoniju u stanju promjene, ne samo povijesne, vezane uz prelazak u novčanu privredu, nego i promjene u
načinu razmišljanja i življenja koja se očituje u zaokupljenosti erotikom i buđenju tjelesnog. U takvu vremenu ističu
se dvije vrste žena: žene-ljubovce i žene-majke. Žene-ljubovce, kod kojih se prepoznaju simptomi melankolije, izdvo-
jene su zbog svojih nagona, one ne prihvaćaju norme i pomiču granice, pa zato i ostaju trajno obilježene kako bi se
ponovno mogla uspostaviti ravnoteža.
Tjelesnošću je zaokupljena i junakinja Vojnovićeve drame
Maškarate ispod kuplja
, ali i Begovićeva junakinja
u
Pustolovu pred vratima
, obje u prijelazu između jave i sna, života i smrti. Vojnovićeva drama posebno je značajna
jer se u njoj mogu prepoznati gotovo svi simptomi melankolije. Vojnovićeve junakinje obilježene su gubitkom svih
vrsta, nesigurne u stvarnom svijetu, pa se izoliraju u svijet sjećanja i snova, s tek ponekim izletom u radosti plesa i
maškaravanja. Melankoličan doživljaj dodatno se naglašava uporabom metafore zrcala, kao i opisivanjem prostora koji
su karakteristično
ženski
. Krleža u svojim dramama
Maskerata
te
Adam i Eva
jasno odvaja muški od ženskog principa.
Žene su za Krležu, a na traguWeiningera, kako upozorava Dubravka Crnojević-Carić, nestalne, senzualne i djetinjaste,
površne, neozbiljne i amoralne, kao i one koje se neprestano ogledaju u zrcalu, propituju granice i ulaze u mjesta
zazora, tako se otvarajući prostoru melankolije.
Ženske melankolične junakinje pojavljuju se i u suvremenoj književnosti, što je ponajprije vidljivo u dramama
Nevjesta od vjetra
Slobodana Šnajdera,
Posljednja karika
Lade Kaštelan te
Veliki bijeli zec
Ivana Vidića. Mlade žene
u ovim dramama one su koje lutaju različitim prostorima, labirintima vlastitih identiteta, u potrazi za idealnim vre-
menom u kojem će se moći realizirati/pobjeći/živjeti. Gemmi Bojić, glumici, junakinji
Nevjeste od vjetra
, čak je dijag-
nosticirana melankolična depresija; ona je mnogostruko nastanjena, ali istodobno i bolno neostvarena, zaleđena i
nepripadajuća. Ona, neimenovana, u
Posljednjoj karici
, u potrazi za spasenjem napušta stvarnost i kroz pukotine ulazi
u međuprostore u kojima pronalazi naslijeđe i Smrt samu. Jela, junakinja
Velikog bijelog zeca
, egzistencijalna je autsajd-