Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
189
erica, slučajna žrtva, lišena čak i uzvišene tragičnosti. Iako su duboko uronjene u vlastite unutarnje svjetove, junakinje
nisu oslobođene društveno-političkog konteksta, kao ni humora koji ih vodi kroz različite identitete.
HUMOR I MELANKOLIJA
Spajanje i prelijevanje humora i melankolije nije nepoznanica ni u drugim dramskim tekstovima o kojima
Dubravka Crnojević-Carić piše.
Dundo Maroje
Marina Držića,
Kate Kapuralica
Vlaha Stullija i
Judit, victrix Holofernis
pokazuju na koji način se melankolija može skrivati pod maskama svih vrsta.
Kate Kapuralica
drama je pisana u prozi,
svakodnevnim govorom, a prepuna je vulgarnih izraza i situacija. Iako je nabijena humorom, ova drama možda je i
najmelankoličnija od svih, jer smijeh ovdje služi ničemu drugomu doli prikrivanju tamne stvarnosti. Likovima ništa
nije sveto, oni su naizgled grubi i okrutni, bježe u alkohol i seksualnost, a svojim postupcima narušavaju i odnose u
obitelji. Takav humor, otkriva autorica, blizak je onom Rabelaisovom i Chaucerovom, jer otkriva ono tjelesno i animalno
u čovjeku. Iako su mnogi crkveni autoriteti odbacivali smijeh smatrajući ga đavoljim izrazom, neki crkveni redovi smijeh
su prihvaćali kao jedan od načina širenja znanja. Judita, victrix Holofernis školska je drama iz 18. st. koja na neuobičajen
način prilazi već dobro poznatoj temi, pa umjesto da slijedi tradiciju, biblijskoj okosnici nadovezuje niz epizoda veza-
nih uz stvarni slavonski život. Miješanje žanrova, brojna protuslovlja, fluidnost granica, citatnost, humor, parodiranje,
samo su neke od osobitosti ovoga djela.
Dundo Maroje
pak je prepun likova stranaca, što u stranom gradu, što društvenih autsajdera, koji na različite
načine skrivaju, ali i otkrivaju nove i mnogostruke identitete ujedno osvješćujući što je zapravo ono za čime žude. Nji-
hove preobrazbe omogućene su neprestanim predstavljanjem i samoogledanjem, pa je metafora zrcala ono što otkriva
melankoličko/maniristički svijet. Tipičan predstavnik takvog svijeta je i Pomet Trpeza, kojemu su teoretičari prilazili na
različite načine, no ovdje ga autorica predstavlja kao izrazitog melankolika, autsajdera i izdajnika. Izrazito zanimljivo
je i autoričino tumačenje poznatog prologa Dugog Nosa u kojemu iščitava dihotomiju između svijeta čarolije i svijeta
spektakla.
Ivo Brešan i Nedjeljko Fabrio u svojim dramama
Veliki manevri u tijesnim ulicama,
odnosno
Magnificant,
pri-
kazuju odnos melankoličnog pojedinca prema postojećoj društvenoj paradigmi. Ideologija kod melankolika izaziva
svojevrstan otpor, želju za promjenom. To je vidljivo i u ovim dramama u kojima je smijeh ono sredstvo koje nudi izlaz.
Brešanovi
Veliki manevri
nabijeni su smijehom, i to dvjema vrstama: smijehom koji, kako objašnjava Crnojević-Carić,
transformira i harmonizira odnose među jedinkama te sadističkim smijehom, odnosno, onim koji manifestira nadmoć
nad (društveno) slabijima. Uz to, autor otvara i pitanja promatranja i predstavljanja sebe i drugih, brisanja granica sna
i jave, a ne zaboravlja ni temu identiteta, posebno onog ženskog. Sličnim putem ide i Nedjeljko Fabrio u drami
Mag-
nificant
koristeći paradoks za izazivanje smijeha. Osim otvorenih pitanja o moći i vlasti te brojnih aluzija na društveni
kontekst, autor tematizira i kompleksnost teatra, zanimljivo se poigravajući citirajući vlastitu dramu
Kralj je pospan
, a
otvara i važna pitanja imenovanja te fluidnosti granica prostora i vremena.
Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici knjiga je koja otvara neke nove uvide u većinom dobro poznata
dramska djela. Kronološki interpretirajući drame od Gundulića do Vidića, Dubravka Crnojević-Carić kompleksno i
zanimljivo provlači temumelankolije i smijeha uspijevajući napraviti odmak od stereotipnog tumačenja. Citati poznatog
melankolika Fernanda Pessoae uz svako poglavlje dodatno pojašnjavaju njegov sadržaj, ali i otvaraju autobiografsku
dimenziju, što naglašavaju i fotografije scenskih izvedbi navedenih drama na kojima se vidi glumačka interpretacija
same autorice.
Gotovo udžbenički pristup i podjela knjige u dva dijela omogućuju da se na temelju teorijskog uvida drame
interpretiraju pomoću ključa i povežu u zaokruženu cjelinu. Labirintni ulasci u srž problema otvaraju uvide i u niz
manjih tema kao što su pitanje mnogostrukosti identiteta, prelaska granica, ženskog principa, ideologije i dr. Autoričin
stručan i jasan stav u spajanju naizgled nespojivih pojmova knjizi daju određenu teorijsku težinu, no pristupačnost u
pisanju temu otvara i onima koji se primarno ne bave književnošću.