Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
187
Tijana Pavliček
SVA LICA
MELANKOLIJE
Dubravka Crnojević-Carić
Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici
, Alfa, Zagreb, 2012.
Dubravka Crnojević Carić, prošla je vrlo zanimljiv i raznolik profesionalni put - preko poznate i nagrađivane
glumice koja je odigrala 60 uloga u kazalištu (među kojima su Klitemnestra, Judita, Elizabeta Bam, Petra von Kant i
dr.), zatim redateljice dječjih predstava i predstava za odrasle, uz to i profesorice hrvatskog jezika i književnosti, sve do
doktorice znanosti koja danas predaje na Akademiji dramskih umjetnosti te u Centru za ženske studije. Dobitnica je
niza nagrada za umjetnički rad, a znanstveni radovi objavljuju joj se u časopisima kao što su
Zarez
,
Republika
,
Kolo
,
Kazalište
i dr. Njena prva knjiga,
Gluma i identitet
, objavljena je 2008. godine, a u njoj se ponajprije bavi fenomenom
glume i temama vezanim uz položaj glumca, vezom tijela i uma, spoznajom, identitetom i ulogama na sceni. Ipak, pod
naslovom
O glumi i melankoliji
, Dubravka Crnojević-Carić najavljuje temu kojoj će posvetiti zasebnu knjigu.
Dok u
Glumi i identitetu
melankoliji pristupa iz glumačke prakse, dubinski je povezujući s glumcem/melanko-
likom/Narcisom (izmicanje društvenim normama, okrenutost osjetilnom, nepovjerenje u zadani identitet…), u svojoj
najnovijoj knjizi
Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici
- melankoliji prilazi ponajprije kao teoretičarka književnosti.
No, ono što je začudno i atipično jest u samom naslovu: spajanje melankolije s temom smijeha. Naime, Dubravka
Crnojević-Carić iznosi tezu prema kojoj je smijeh zapravo jedan od oblika melankolije, pa prvi dio knjige upravo
razjašnjava taj neobičan spoj opisujući i smijeh i melankoliju kao granična stanja, vezana uz duh i vlagu, koja su u
različitim vremenskim razdobljima ili potiskivana i osporavana ili pak uzdizana kao pojave koje one odabrane vode do
spoznaje.
Potkrepljujući svoje teze brojnim teorijskim uvidima, autorica opisuje melankoliju kao stanje koje je često pove-
zano s osjećajem gubitka bilo koje vrste. Melankolija se tako razvija iz krize, bilo pojedinca ili zajednice, kada se javlja
neutaživa čežnja za promjenom i novim uvidima. Melankolici se opisuju kao posebno nadareni ljudi, umjetnici, filo-
zofi, znanstvenici, koji se ne zadovoljavaju postojećim paradigmama nego njihov duh neprestano traga za prodorom
I kreativnim izričajem. Melankolija je oksimoronska pozicija, njeni utjelovitelji nositelji su proturječnih karakteristika,
ujedno genijalno konstruktivni, ali i izrazito bolni, nerijetko tjeskobni i depresivni, usamljeni, umrtvljeni i otuđeni.
Često sebe i druge zavaravaju pomoću maske i veselja, a skloni su i prolaznim avanturama te estetizaciji vlastitoga
jastva. Njihova mnogostrukost i nesvrstanost izdvaja ih iz društva, pa nerijetko imaju položaj autsajdera. Zato se i
javljaju u iregularnim mitovima, kao što su mit o Penelopi, Orfeju, Prozerpini, ili Juditi, a posebno ih se veže uz mit o
Narcisu.
Zanimljiv je i autoričin povijesni pregled u kojemu se može vidjeti na koji se način tretirala melankolija u
prošlosti. Hipokrat je tako melankoliju pripisivao crnoj žuči, a već je kod njega vidljiva i poveznica sa smijehom. Pla-
ton, Aristotel, Heraklit i Parmenid smatrali su pojedince obdarene melankolijom iznimnima i genijalnima, dok ih je
kršćanstvo tek procijenilo kao one zalutale i udaljene od Božje riječi. Melankolija se često veže i uz planet Saturn,
planet transformacije misli, pa tako u renesansi (ali i nekim ranijim razdobljima) čovjek rođen pod tim znakom posebno
je označen. Barok melankolika uzdiže i idealizira, dok u klasicizmu i prosvjetiteljstvu on tek zauzima položaj onog
Drugoga, pa se melankolija pokušava liječiti ili potisnuti, isto kao i smijeh. Od 19. st. javljaju se pojmovi romantične
melankolije, viška ljudskosti (Schelling), egzistencijalne tjeskobe (Kierkegaard), spleena (Baudelaire) i sl.
Kao i melankolija, ni smijeh nije u svim povijesnim razdobljima nailazio na odobravanje. U staroj Grčkoj smi-
jehu se tako ne pripisuje nikakva moć niti posebna svrha – Platon ga npr. smatra odmorom duha, a Ciceron oruđem
za umirivanje protivnika. Srednji vijek ide tako daleko da smijeh često smatra odrazom đavolje prirode. Ipak, smijeh
kao fenomen nikako nije mogao proći nezapaženo, pa su tako o njemu pisali brojni filozofi i znanstvenici unutar
različitih disciplina, od Aristotela i Descartesa, do Baudelairea, Freuda i Mary Douglas. Smijehu se prilazilo na različite
načine, a radi lakšeg snalaženja Dubravka Crnojević-Carić donosi podjelu Johna Morrealla koji smijeh promatra kroz