Basic HTML Version
186
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
Ipak, svako istinsko umjetničko književno djelo jest jedinstvo ontoloških i gnoseoloških elemenata; ono uvijek
uspijeva postati jedno posebno književno biće.
U konačnici, postavimo jednostavno pitanje: čemu uopće briga oko mogućnosti ostvarivanja glazbenosti u
književnosti kad književnost ionako može bez toga dodatka?
Odgovor na ovako postavljeno pitanje leži, možda, u prethodno navedenim Rilkeovim stihovima (
Stvari bih
slušao pjevati
). Ako, naime, glazbenom dinamičnošću protkano književno djelo podržava mogućnost aktivnog i
otvorenog, tj. umjetničko-estetskog, odnošaja između stvari (kao sadržaja umjetničkog prikaza) i njihovih mogućih
značenja, onda je glazbenost u književnosti svakako poželjna.
103)
Jer, s druge strane, prekomjernost semantičko-gnoseološkog aspekta u književnosti (naročito u poeziji), i životu
uopće, može dovesti do toga da stvari kao puki izrazi i znakovi postanu, kako ih Rilke opisuje,
nijeme
,
krute
i
smaknute
.
Fochtovo razlikovanje prikazivačkih (“neestetske”) i neprikazivačkih (“estetske”) umjetnosti ne pogađa u bit-
nom pogledu opći karakter njegovog shvaćanja estetike kao ontologije umjetnosti. Ontologija umjetnosti polazi od
toga da je ono estetsko (oblikovnost umjetničke materije) prisutno u svim umjetnostima. U književnosti upravo gla-
sovi, riječi i rečenice te njihove formalne relacije predstavljaju ono estetsko i objektno. Estetska prijemčivost književnog
umjetničkog djela predstavlja ujedno i svojevrsno očitovanje metafizičnosti samog jezika.
104)
Može se reći da jedinstvo semantičkih i estetskih elemenata i jest ono istinito u istinskom umjetničkom
književnom djelu. Harmonija onog ontološkog i onog gnoseološkog u književnom umjetničkom djelu pretpostavka
je za ostvarivanje njegovih umjetničkih vrijednosti. Dočim prevladavajuća prisutnost onog semantičkog, zapravo,
“ugrožava” bitak književno-umjetničkog bića, i to stoga, jer zanemarivanje estetskog momenta u književnosti dovodi
u pitanje opstojnost njezinih umjetničkih vrednota.
Ontologijski pristup književnosti podsjeća nas i upozorava na pitanje smisla književnog bića.
S druge strane, književnost koja ne uvažava iskonsku metafizičnost jezika ostaje tek izraz i odraz dramatike
čovjeka i njegova svijeta.
103 Usp.: “Između riječi, po sebi statičnih, umjetnik mora uspostaviti živost i dinamiku, staviti ih u takve odnose, analogije i kombinacije
koje su u stanju da sugeriraju kontinuitet trajanja, tj. bivanja.”, Ivan Focht,
Moderna umetnost kao ontološki problem
, Beograd: Institut društvenih
nauka, 1965., str. 62.
104 Usp.: “Kao i boje u slikarstvu, tako i glasovi i riječi stupaju u jednu harmoniju koja sama po sebi već zrači određenim emotivnim
kvalitetama i duhovnim raspoloženjima.”, Ivan Focht,
Tajna umjetnosti
, Zagreb: Školska knjiga, 1976., str. 81.