Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
185
je izgrađen
intencionalni
književni predmet
nisu naime objektni, tj. oni “ne postoje kao objekt u samom djelu”
98)
. Tako
je sfera intencionalne umjetničke predmetnosti ujedno i svojevrsna granica za svaku ontologijski usmjerenu estetiku.
Da li se time implicira načelna nemogućnost ostvarenja trajnijih značenja i vrednota u konkretnom književnom
djelu? Zacijelo, ne. Premda je tumačenje književnog djela u određenoj mjeri ovisno o trenutnompovijesno-umjetničkom
razdoblju i subjektivnom estetskom doživljaju, tj. ontičkom ustroju estetskog subjekta, ipak bi se književno djelo kao
estetski predmet (prvotno “konstruiran” u sferi svijesti estetskog subjekta) trebao poimati kao specifični autonomni
realitet nastao u procesu opredmećenja umjetničkog duha.
Mi, ovdje, a iz potrebe “očuvanja” metafizičkog pojma književnosti, pretpostavljamo da književno umjetničko
biće preko vrednota i značenja danih u prikazanom predmetu odnosno u “predmetnom duhovnom svijetu” izražava
zapravo vlastitu supstancijalnost. Naravno, pretpostavka je svake “žive” egzistencije književnog djela uspostava
aktivnog spoznajnog i doživljajnog odnosa između znaka, onog znakom označenog i mogućih predmetnih značenja.
99)
Nadalje, ontološki momenti u književnosti odnose se zapravo na književne umjetničke forme. Ove forme
“predstavljaju” raznolike relacije, tj. odnose, unutar materije književnog djela. Stoga već i sam poredak riječi unutar
rečeničnih sklopova može proizvesti određeni ritam i harmoniju odnosno glazbenost književnog djela, a time ujedno
i njegovu estetsku privlačnost i dopadljivost. Formalni odnosi između jezičnih elemenata djela (jezično-umjetničke
forme) ujedno su i “nosioci” onog metafizičkog. Ono formalno u umjetnosti i umjetničkom djelu po Fochtu i nije drugo,
nego neposredna prisutnost onog duhovno-metafizičkog u materiji. Tako je primjerice načelo
jedinstva u mnoštvenosti
,
kao najviša i po Fochtu temeljna forma u svim umjetnostima, ujedno i jedna od osnovnih metafizičkih kategorija.
Međutim, mogući glazbeno-estetski (ontički) karakter književnosti nije i vrhovni kriterij za prosudbu književne
vrijednosti djela. Moglo bi se reći: za književnost nije upitno da li uopće može biti estetična, nego u kolikoj mjeri je
estetična. Stoga Focht na više mjesta u svojim razmatranjima o književnosti konstatira da je “književnost najmanje
estetična od svih umjetnosti”.
Na pozadini teoretskog razlikovanja ontološkog (umjetnička materija i forma djela) i gnoseološkog (artikulacija
istina i značenja prikazanog predmeta) aspekta književnosti otvara se i mogućnost razlikovanja književne poezije i
proze. Po sebi, naime, poezija ima znatno više estetičkih ograničenja, jer je i više estetična odnosno podložna vladavini
onog formalnog (poetska sintaksa/metrika) u jeziku.
100)
S druge strane, proza je “slobodnija” od jezičnog formaliteta,
jer joj je prvenstveno stalo do uspješnog prikazivanja predmeta, tj. primjerenog oblikovanja vlastitog predmetnog
sadržaja.
Premda postoje književna djela u kojima je glazbeno-estetski element krajnje oskudan (Focht Tolstojevu
književnost vrednuje kao
potpuno
neestetičnu), to ne znači da se u tim djelima ne poštuje ono formalno. Stvar je u
tome da forme u takvoj vrsti književnosti proizlaze iz predmeta koji se prikazuje odnosno predmet određuje načine
i tehnike nastajanja djela. Ali, obrnuto vrijedi za književna djela u kojima je naglašeno prisutna glazbenost, jer u
njima umjetničke forme “slobodno” uvjetuju proces formacije predmeta. Tako se primjerice u prozi koja je naglašeno
estetična često mora i odustati od prvotne umjetničke vizije (teme), e da bi se priklonilo ritmičkoj ljepoti ili glazbenosti
riječi; jer “književnost postaje estetična kad između riječi uspostavi muziku”
101)
. Stoga je glazbenost književnog djela
onaj “fluid što teče kroz riječi i nosi ih sobom, kao dominanta, sa svoje strane regulira misao i odlučuje o kakvim će se
sadržajima ovom prilikom pričati”.
102)
Na osnovi prisutnosti onog glazbenog u književnosti, Focht također razvija i jednu osebujnu tipologiju
književnosti, pa tako primjerice razlikuje dramatski ili “betovenovski” (Dostojevski), igralački ili “mocartovski”
(Proust, Hesse) i metafizički ili “bahovski” (Shakespeare) tip književnosti. Formalno-estetsko razlikovanje dramatskog
i metafizičkog tipa književnosti, gledano sa sadržajne strane, predstavlja ujedno i razlikovanje između književnosti
usmjerene na prikaz stvarnosti, tj. ljudskog svijeta, i književnosti koja je usmjerena na ono nadljudsko i nadsvjetsko
odnosno koja u estetskom subjektu pokušava probuditi i potaknuti sposobnost za transcendenciju od pretpostavljene
ili zadane stvarnosti.
98 Isto, str. 82.
99 S obzirom na Fochtov ontologijski pristup umjetnosti po kojemu estetski predmet bitno određuje smjernice estetskog čina ovdje
samo napominjemo da se gnoseologijska problematika oko znaka, označenog i značenja može smjestiti ili sagledati u okvirima tzv. predmetno-
prikazivačkog plana estetskog predmeta. Focht tako navodi devet slojeva toga plana, koji zapravo i nisu ništa drugo doli svojevrsna duhovno-
materijalna struktura, tj. strukturiranost, intencionalnog umjetničkog predmeta.
100 Estetičnost ili glazbenost je zapravo presudna odlika poezije kao književne vrste. Focht na primjeru poezije Georga Trakla i pokazuje
u kolikoj mjeri poezija može biti estetična odnosno prožeta glazbenim elementima. Usp.: “
Rondela
najilustrativnije pokazuje koliko je forma Trak-
lovih pjesama muzikalna, a sadržaj likovan. (…) Ova pjesma svojim stihovima i smislom reproducira mali rondo, muzički oblik koji se odvija u formi
ABCBA; pet stihova: poslije teme A javlja se tema B, zatim C koja tvori prelaz i mogućnost da se pjesma ponovo preko B vrati na A. Stih po stih
može se i unatrag čitati: u drugom stihu bilo je ‘smeđe i plave boje’, a u četvrtom najprije ‘plave’, pa onda ‘smeđe’; prvi i peti su isti, a treći je u
sredini, u centru, bilo da se čita odozgo ili odozdo.”, Ivan Focht,
Istina i biće umjetnosti
, Sarajevo: Svjetlost, 1959., str. 237-238.
101 Ivan Focht,
Moderna umetnost kao ontološki problem
, Beograd: Institut društvenih nauka, 1965., str. 62.
102 Ivan Focht,
Geneza literature
, Beograd: Treći program Radio Beograd, 1975., br. 24, str. 87.