Basic HTML Version
184
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
Tomislav Škrbić
ONTOLOGIJA KNJIŽEVNOSTI
Crtica uz misao Ivana Fochta o elementu glazbenosti u književnosti
Prema shvaćanju estetičara Ivana Fochta za egzistenciju odnosno recepciju književnog djela presudan je njegov
predmetno-prikazivački plan. Književnost je takva vrsta umjetnosti u kojoj ono “irealitetno”, odnosno spoznajno-
predodžbeni slojevi djela (tematika), ima prvenstvo nad formalno-estetskim, tj. “realnim” planovima djela (umjetnička
materija i arhitektonika djela). Drugim riječima, navlastiti način egzistiranja književnog djela odvija se u “sferi ireal-
nosti”. S druge strane, “irealni” slojevi književnog djela, tj. predmetno-prikazivački plan estetskog predmeta, prisutan
je isključivo u prikazivačkim umjetnostima (književnost, drama, film, slikarstvo, kiparstvo), dočim u neprikazivačkim
umjetnostima (apsolutna glazba, balet, arhitektura, ornament, apstraktno slikarstvo) taj plan ne postoji. Tzv.
predmetno-prikazivački plan djela predstavlja osebujnu mješavinu sastavljenu od onog, uvjetno rečeno, materijalnog
(npr. slikoviti opisi) i duhovnog (npr. uopćavanje). Stoga je upravo predmetno-prikazivački plan djela kao moment
posredovanja između materijalnosti i duhovnosti podložan svakovrsnim subjektivističkim tumačenjima i asocijaci-
jama. S obzirom na fantazijsko-predodžbeni karakter predmeta koji se u književnom djelu prikazuje Focht primjećuje
da “pisac nema naprosto i à priori nikakvog načina da čitaoca jednoznačno usmjeri na ono što je sam mislio”
97)
. Nara-
vno, i same riječi, kao materijalno sredstvo kojim se književno biće izgrađuje, mogu postati puki konvencionalni izraz
tehnificirane stvarnosti odnosno materija lišena duha.
Kada, primjerice, Rilke kaže:
Tako se uplašim od ljudskih riječi.
One jasno izgovaraju sve to:
Pa se ovo zove kuća, ono pseto,
ovdje početak, ondje kraj se priječi.
Njihov me smisao, igra s rûgom, plaši,
znadu sve, što biva i što bì prije;
nijedan brijeg im čudesan već nije;
sa samim Bogom njihov vrt međaši.
Opominjat ću, vazda odolijevati:
Otale. Stvari bih slušao pjevati.
Nijeme su, krute: od vas su taknute.
Sve te stvari po vama smaknute.
onda on time zapravo iskazuje svoj duboki zazor spram riječi i govora kao tzv. općeg medija komunikacije.
Riječi, naime, mogu fiksirati stvari odnosno zatomiti i ujednačiti njihove različitosti ili moguće smislove i to na način
da ih prevedu u statične (tehničke) predodžbe i pojmove. Rilkeov strah stoga nije strah od riječi po sebi, nego od njima
imanentne sposobnosti fiksiranja i falsificiranja žive stvarnosti.
Međutim, riječi odnosno jezik i njegova pravila i zakonitosti te sama kompozicija književnog djela, i jesu ono
što nosi književno umjetničko biće. Formalni i materijalni umjetnički elementi djela imaju ontološko utemeljenje pa su
stoga i podložni estetičko-ontološkim ispitivanjima. Ali već i sama mogućnost spoznaje intencionalnog književnog
predmeta, jer je književno-umjetnički predmet zapravo ono središnje književnog djela, u sebi pretpostavlja te onda i
zahtijeva pristup predmetu preko semiologije/semantike te potom i psihologije, historije književnosti i drugih discip-
lina povezanih uz znanost o književnosti.
Izvanumjetnički
sadržaji (tematika) i forme (znak/simbol/metafora) od kojih
97 Ivan Focht,
Tajna umjetnosti
, Zagreb: Školska knjiga, 1976., str. 80.