Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
183
zadnjim zbirkama, osobito u Šahu sa snijegom (2011.),
nametnula samoj izvanknjiževnoj zbilji i proširila na sav
zamisliv referentni areal – od prirode, fenomena global-
iziranog svijeta, antičke i suvremene urbane mitologije,
virtualnih informatičkih prostora, do apokaliptičnih
svjetskih kriza, devijantnih društvenih odnosa, nesklad-
nih ljubavi te maštovitih i tjeskobnih unutarnjih svjetova.
Nije, dakle, stvarnost «provalila» u pjesnikinjin tekst, već
u njezinim pjesmama, upravo obrnuto, spomenuta preo-
brazbena moć uskovitlava zbiljske činjenice i preslaže ih
u poetske likove čiji su jamci tek mašta, razigrani jezik,
sofisticirana introspekcija i simbolički korelativi emocija.
Pjesnikinja te situacije «hvata» u svoju poetsku mrežu u
dvjema dimenzijama – intimitetu i globalitetu. Dok joj
je intima prostor osobne introspekcije, duševnih stanja
te ljubavnih odnosa, globalna dimenzija očituje joj se u
iskustvu unificirajućeg globalnog sela i raznih, prilikom
putovanja upoznatih, kultura te krajnjoj zabrinutosti
zbog kataklizmičkih planetarnih i društvenih ugroženosti.
Dorta Jagić
jedna je od zasigurno najoriginalni-
jih pjesnikinja generacije devedesetih. Njezina je poezija
koloplet lucidne misaonosti, začudnih slika, poigravanja
stereotipima i nesputane maštovitosti. Žena, sve nje-
zine životne dobi, muškarac, Bog, društvene konvencije,
privatne oniričke mitologije – sve je to kod Dorte pred-
met poetske zaigranosti koja stvara sasvim preobražene
pjesničke svjetove. Rezultat je miljama daleko od bilo
kakve statičke kozmološke slike; dobiva se, naprotiv, jedan
privatni, zaigrani, iskošeni svijet u kojem se sve može
povezati sa svime, ali koji ipak ima određenu cjelovitost
suvremene bajke ili svemirske fantazije što može krenuti
u svim smjerovima. U svojoj novoj zbirci pjesama
Kauč
na trgu
(2011.), kako ocjenjuje Ivan Herceg, Dorta Jagić „i
dalje spretno spaja trivijalno i visokomimetsko, diskret-
no rabi ‘teološki diskurz’, igra se biblijskim, kršćanskim
kodovima… ispisuje konačnu matematiku ljubavi i izdaje
nenaplativi račun čovjekove nemoći, rasapa i bolesti tijela,
gubljenje identiteta i ljudskosti, ukratko – beskrupuloznu
dijagnozu stanja svijeta“.
Darija Žilić
iznenadila je svojom drugom zbirkom
pjesama
Pleši, Modesty, pleši
(2010.), koja je, za razliku
od njezine prve zbirke
Grudi i jagode
, dobro prihvaćena i
nagrađena Nagradom
Kiklop
. Najveći je dobitak te zbirke
u njezinoj nešabloniziranosti, deautomatizaciji poetsk-
oga procesa u kojem se - bez ikakvih poetičkih skrupula
- kombiniraju raznoliki poetski registri, izričajne intonaci-
je, predmetnotematski areali, vrlo konkretna slikovnost
i prepoznatljivi životni toposi (pomodni aktivizam,
inspirativni mediteranski motivi, uzbudljive i rugobne
urbane sličice, globalizacijski surogati) te maštoviti misa-
oni pokreti koje pjesme konsteliraju u posve neočekivana
područja. Diskurs Darije Žilić zadobiva prizvuk spon-
tanosti, omogućuje pjesničku gipkost kojom se u
najvećoj mjeri «hvata» protejska gipkost samog života, i
to od njegovih kozmičkih do posve sićušnih razmjera, od
ohlađena objektiviteta do uskomešale nutrine.
Robert Roklicer
i u svojoj zbirci pjesama
Bez
detalja, molim
(2010.) stavlja u prvi plan prepoznatljivog
pjesmovnog protagonista koji na svagda sličan način
reagira na stvarnost i svagda sličnimpoetskim sredstvima
uobličuje tu reakciju. To je svojevrsni «gubitnik tranzicije»,
čovjek koji je na rubu društva, ali je – u posvemašnjoj
izgubljenosti u poratnome divljem kapitalizmu – i njego-
va vrlo vjerna sinegdoha. Protagonist je to koji je uzdrman
ratom, u nedostatku profesionalne i osobne perspektive
zapada u alkoholizam, apatiju i izravno reagiranje na
izravne provokacije stvarnosti, život uglavnom vidi kao
vodoravnu crtu na kojoj se do razmjerno ravnodušno
čekane smrti izmjenjuje niz uglavnom predvidivih sva-
kodnevnih događanja. No šarm te poezije ne proizlazi
samo iz suhog, «neobrađenog» stila koji plastično ocrta-
va životne situacije, već i iz pomalo iskošenog pogleda na
tu stvarnost. Rokliceru nije svojstven tragizam i mračno
zdvajanje nad obesmišljenim životom, već su mu poanti-
ranja najčešće u sarkastičkom, apsurdističkom tonu kojim
grubu stvarnost preokreće u svojevrsnu zafrkanciju sa
svime oko sebe, a često i sa samim sobom.
Marko Pogačar,
najtalentiraniji je mladi hrvatski
pjesnik. Njegova poezija već je opisala iznimno širok krug
- od izražajno i asocijativno iznimno razbarušene zbirke
Pijavice nad Santa Cruzom
, preko
Poslanica običnim ljudi-
ma
, u kojima osvaja istodobno polifoni i sintetički poetski
izričaj koji općenite egzistencijalne uvide strmoglavom
asocijativnošću rimuje s posve konkretnim stvarima i
izljuštenim mitologijama svakodnevice, sve do visokore-
fleksivne i čvrsto formalno i ciklički artikulirane zbirke
Predmeti
, u kojoj sigurnim vođenjem teksta meditira o
kozmičkom statusu subjekta, o njegovoj (de)centriranos-
ti, o njegovu premašivanju zaglupljujućeg društvenog
konteksta. U svojoj novoj, nedavno objavljenoj zbirci
pjesama
Crna pokrajina
(2013.) Pogačar se spušta u
dno vremena i predmeta, u gustoću trenutka u kojem su
jezik i egzistencija ispražnjeni i rastvoreni za virtuozne
asocijativne, fantazijske preskoke. No takav izmaštani
svijet ipak svagda reflektira o lingvističkoj, spoznajnoj,
društvenoj, kozmološkoj nedostatnosti pa čak i o idio-
sinkraziji prema svemu što tu iskonsku nedostatnost želi
ispuniti lažnim kolektivističkim utjehama.