Basic HTML Version
182
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
fenomene. Cijeli fizički svijet, cijela povijest i sva ljudska
misaonost mogu s jednako snažnim učinkom postati
dio toga pjesništva. Autorica kao da nam poručuje da
iščitavanje raznovrsnog krajolika SAD-a nije ništa manje
složeno, ali i poetsko, od iščitavanja antičke mitologije
ili modernih majstora književnosti, likovnosti, glazbe i
filma, da izražavanje čitavoga raspona naših unutarnjih
stanja zahtijeva sve one erudicijske reference u koje su se
ta stanja projicirala.
Nakon što je poezija
Seada Begovića
u prvome
razdoblju nastajala u ozračju jezične geste oslobođene
bilo kakvih konvencija i stvarnosne logike, no ipak
usmjeravane lucidnom asocijativnošću, nesputanom
emotivnošću i žestokom putenošću tijela i teksta, pjesnik
se kasnije priklonio neoegzistencijalizmu u koji je ugra-
dio i visoko poetsko vrednovanje obiteljskog intimizma
i duhovno-religijske stvarnosti. Njegov poetski izričaj
zadobio je obilježja nekonvencionalnog, skokovitog, ali
i referencijalnog govora o raznim osobnim i društvenim
iskustvima, o iskustvima kombiniranja različitih jezičnih
idioma u istoj pjesmi. U svojoj novoj zbirci pjesama
Zve-
kirom po čelu
(2012.) Begović oblikuje osobnu inačicu
svoje u osnovi neoegzistencijalističke poetike, koja se
hvata u koštac s prvim i posljednjim stvarima ljudskog
života, sa svakodnevnim, ali i posve rubnim egzistenci-
jalnim situacijama. Njegov lirski subjekt tako može biti,
primjerice, nesputani hedonist, uveli Casanova, skrušeni
bogoispovjedalac, jezični žongler, srčani poštovatelj i
protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, bru-
talni puteni nasrtljivac, nježni suprug.
Nakon godina razmjerne uske poznatosti u
hrvatskome pjesništvu
Zoran Kršul,
situirao se u njegov
prvi plan zbirkom pjesama
Mogućnost točke
(2010.).
Vrlo osebujan poetski izričaj već od svojih prvi zbirki,
on sad okrunjuje, kako kaže Ervin Jahić, „predmet-
notematskim ogovaranjem geneze koje u autorovim sti-
hovnim aplikacijama razvija fenomenološku rešetku, koja
pokušava doznačiti bitno bića i stvari, jedan kompleksan
izvod koji kadšto dotiče ezoterijsko, kadšto metafizičko“.
Jahić dodaje da se u Kršulovoj poeziji u spomenutoj zbirci
„drama točke, drama stvari, drama predmeta i konven-
cija čini jezgrenim mjestima ove lirske potrage o svijetu i
riječima, o čovjekovim upitnicima pred njim“.
Branko Čegec
u zadnje je vrijeme znatnije reno-
virao svoju poeziju. Nakon „kratkog izleta“ u pjesništvo
posvemašne demetaforizacije, narativnog, deskriptivnog
izričaja koji još jedinu mogućnost jezične i književne
autentičnosti vidi u bilježenju činjenica i stanja, Čegec
2011. i 2012. godine objavljuje dvije drugačije, intrig-
antne zbirke pjesama, što mu je, uz ostalo, i priskrbio
ovogodišnji
Goranov vijenac
. U zbirci
Pun mjesec u
Istanbulu
vraća se kvorumaškoj jezičnoj energiji. Ona
sada, međutim, stvarnost ne tretira kao hrpu iscrpljenih
stereotipa, već kao biofilnu priliku za obnovu i samog
pjesničkog jezika koji se u sugestivnijim zbiljskim
rezonancama ne odriče ni svojih na čisto označiteljsku
razinu usmjerenih kompetencija. U knjizi
Zapisi iz pus-
tog jezika
nije pak riječ samo o nekoj čistoj kvorumaškoj
označiteljskoj sceni, već o poeziji koju je možda najbolje
okarakterizirao Tvrtko Vuković kao „erotiziranu i ideolo-
giziranu bujicu nerazdruživih književnih i izvanknjiževnih
iskaza“. Ta poezija uzima svoju „sirovinu“ iz stvarnosti i
jezikom stvara novu stvarnost, razvoj rečenice ujedno joj
je i razvoj novog svijeta koji je izuzet od diskurzivne logike
i svagda se nanovo zbiva u novom bacanju pjesničkih
„kocki“ i njihova u biti slučajnog ishoda.
I poezija
Krešimira Bagića
začeta je u vrijeme
prevlasti označiteljske scene osamdesetih godina prošlog
stoljeća, u razdoblju kvorumaške antilogocentrističke
afirmacije fragmenta nad cjelinom, jezika nad stvarnošću,
tekstualizma nad poezijom utemeljenom na izrecivom
smislu. Od takve poetske prakse Bagić nije odustao sve
do danas pa su svijest o konvencionalnosti jezika i svakog
književnog teksta, stvaranje novog tek prekombiniranjem
starog, slijeđenje fragmentarnih «tragova» na uštrb bilo
kakve «kompromitirane» cjelovitosti, igrivost kao otponac
za neslućene unutarjezične semantičke/izričajne potenci-
jale poetičke dominante i njegove najnovije zbirke
Trebalo
bi srušiti zidove
(2011.). Tako je još uvijek, nakon intenziv-
noga iskustva neoegzistencijalističke i mimetičke poezije
te «miroljubive koegzistencije» vrlo različitih poetičkih
profila, Bagićeva poezija razmjerno radikalna u odnosu
na povratak metonimijski ulančanijim izričajima mnogih
vodećih hrvatskih pjesnika. No ta radikalnost zapravo
drži pjesnički prostor svagda otvorenim, odvraća ga od
ustajalosti i okamenjujućih poetičkih samozadovoljstava
te nerijetko uspijeva izbiti na ničim kontaminiranu poet-
sku čistinu.
Pjesnici generacije devedesetih pak kao da tek
sada doživljuju punu zrelost, a jedan od njih je i
Ivica
Prtenjača.
Njegova se poezija u početku oslanjala na
dominantna tekstualistička iskustva iz sedamdesetih i
osamdesetih godina, na vatromet slika koje su izražavale
spektakularnost, ali i površinskost i dubinsku prazninu
suvremenog, posebice mladenačkog života. No, kako to
kaže Nikola Petković, u Prtenjačinoj novoj zbirci
Okrut-
nost
(2010.), „frenetično, interpunkcijom neomeđeno
nizanje fragmenata, informacijsko i slikovno preobilje
ne uvijek homogenog ali snažnog, narcisoidnog sub-
jekta izgrađeno na popudbini semantičkog konkretizma
i iskustvu tekstualizma sedamdesetih i osamdesetih
godina, dominantno u prvim dvjema knjigama (djelom
prisutno i u trećoj), zamijenio je smireni, lamentirajući
izričaj rezigniranog, ‘ispražnjenog’ subjekta suočenog
s ograničenjima svijeta, ali i teksta. Njegov izraz je
staložen, smiren, obilježen osvješćenjem i prihvaćanjem
egzistencijalne ‘bačenosti’ te je, i kada semantička ravan
upućuje na napetost, (unutarnji ili vanjski) konflikt i sve-
prisutni nemir, u njegovu tonu i timbru prisutno nešto od
klasične elegičnosti“.
Ako je uprvimzbirkama pjesama
LaneDerkač
isti-
can njezin svijet osobnosti, intime, «mitema nevidljivog»,
očigledno je da se snažna preobrazbena personalnost koja
je probirljivo selektirala stvarnosne činjenice, u njezinim