Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
181
nanu riječ, ljepotom stvari koja izvire iz iskonske dobrote
i svrhovitosti koja je u njih ugrađena već činom stvaranja.
Takav svijet Mediteranca koji je izabrao baš zadivljenost
vidljivim sredozemnim divotama i vibrantnim kulturnim
tragovima prošlih vremena dan je u iznimnom jezičnom i
oblikovnom majstorstvu
Jedan od zasigurno naših najboljih i najoriginalni-
jih pjesnika kršćanskoga nadahnuća je
Josip Sanko Rabar.
U njegovoj zbirci pjesama
Razgovor s Bogom
(2010.) riječ
je o pjesništvu koje ide u red razmjerno rijetkih suvre-
menih poezija kojima je temeljna namjera izražavanje
prisnog odnosa lirskog subjekta s Bogom i umjetnička
uvjerljivost, uspjelost u tome izražavanju. Takav interes
teksta utječe na njegov karakter na svim razinama. Rabar
se na stilskoj razini, u oblikovanju ontološkog i egzisten-
cijalnog rascjepa između Boga i čovjeka, ali i u njegovu
zacjeljivanju ljubavlju, služi snažnim figurativnim izra-
zom, neobičnim metaforama, oksimoronima, antiteza-
ma, kontrastima. Njegov izraz gdjekad nastoji biti misa-
ono definitoran ili ekonomičan i sugestivan, pa naginje
jednostavnosti, svedenosti, lapidarnosti, ali i gnomičnom
mudroslovlju. S druge strane, Rabarova poezija najveće si
dobitke priskrbljuje u začudnim misaonim obratima koji
zapravo jedini i mogu pravo izreći čudesan odnos Boga i
čovjeka.
Na svojem pak poetskom vrhuncu zadnjih
se godina nalazi mnogolik pjesnik
Tomislav Marijan
Bilosnić
. U zbirci pjesama
Afrika
(2011.)
uspjelo mu je
u većoj mjeri nego u ijednoj njegovoj dosadašnjoj poets-
koj knjizi stvoriti osebujnu pjesničku kozmologiju koja u
svojoj posebnosti zahvaća i priziva mnoštva prethodnih
ljudskih iskustava i kozmoloških sustava, ali u isto vrijeme
neprestance generira značenjski višak koji se zapravo ne
može posve uklopiti ni u kakav zatvoreniji sustav. Ako
su vitalizam, biofilnost, lomljenje kalupa lažnoga racio-
nalizma, prokazivanje zločinačkoga karaktera zapadne
kolonijalne, a potom i globalizacijske civilizacije bili najin-
tenzivniji motivatori i Bilosnićeva dosadašnjeg pjevanja,
onda su u zbirci
Afrika
oni uzdignuti na razinu kozmičke
drame, na hvatanje u koštac s krajnjim mogućnostima i
međusobno posve različitimmodusima ljudske spoznaje,
na čovjeka čija je sudbina sinegdoha čitava svemira.
Još jedan bitan hrvatski pjesnik,
Slavko Jendričko
,
u svojim zadnjim zbirkama -
Diktatura ljubavi
(2011.) i
Ovdje. Gdje?
(2011.) - u znatnijoj mjeri centrifugalno
uvlači stvarnost i tekst u vrtlog svog pjesmovnog sub-
jekta. On si, u poetski svjetotvornom smislu, uzima kom-
petencije umjetničkog demijurga. Nije to, dakako, kakav
patetični stvaratelj novih svjetova i „velikih priča“, nego
lucidni, ironični, crnohumorno zaigrani razotkrivatelj
šupljih globalnih mitova i njihovih lokalnih kopija, ali i
„šupljikavosti“, nakaradnosti života kao takvog. Života koji
i u samom subjektu posljeduje raznim ograničenostima,
manama, u jednu riječ, umanjenom egzistencijom. Sve
to naš pjesnik postiže svojim vrlo osebujnim pjesničkim
„tonom“. On je, u kombinaciji igrivosti, virtuozne asoci-
jativnosti, grotesknog humora i sarkazma, posve rijedak
na suvremenoj domaćoj pjesničkoj sceni te svojim svagda
iskošenim pogledom prokazuje abnormalnost prividno
normalnoga te, s druge strane, istinitost izmaštanoga.
Branko Maleš,
svojevremeno je bio jedan od
glavnih pjesničkih i kritičkih promotora i aktera hrvatske
označiteljske scene, na kojoj su unutarjezične silnice
bile važnije od odnosa jezika prema stvarnosti. Kasnije,
kako ocjenjuje Cvjetko Milanja, sve češće poseže za
„postmodernističkom arheologijom“, primjerice, dekon-
strukcijom, organskim, prekognicijskim, fantazmagorijs-
kim, mitsko-arhajskim, infantiliziranim diskursom. Nova
Maleševa zbirka pjesama
Vertigo
(2010.), kako kaže Niko-
la Petković, donosi „ništa više i ništa manje od Maleša na
kakvog smo odavno navikli: lucidnu, duhovitu, razigra-
nu i živu zbirku stihova, doduše bez osjetna poetičkog
ili tematskog novuma. Ako je promotrimo u kontek-
stu ranijih knjiga, ona predstavlja svojevrstan povratak
s ‘primitivističkih’, ‘infantilnih’ evokacija i ‘bajalica’ inau-
guriranih već u
Tekstu
, no apsolutiziranih i do krajnosti
izvedenih u
tricksteru
, na stihovnu praksu dominantnu
u prije svega prethodećim mu dvjema knjigama,
Placebo
i
biba posavec
“. Petković zaključuje da zbirka
Vertigo
„kao
i dvije netom spomenute, donosi nešto čvršće kulturalno
ukotvljenje, no ničim ne istupa iz bazične, odavno dij-
agnosticirane karakteristične antropološko-vitalističke
geste (Milanja)“.
Gordana Benić,
bitno je pak zadnjih godina, a
u zadnjim zbirkama to više – primjerice u knjizi
Oblik
duše
(2011.), promijenila svoju poetiku, od ranijeg odm-
jeravanja vidljivog i nevidljivog, konkretiziranog prostora
Dioklecijanove palače i njegova istodobna utonuća u
labirintnu onkrajnosti, do poezije, uglavnom pjesama
u prozi, koje plavi tamna apokaliptična slikovitost, civi-
lizacijski nomadizam, simptomi svjetskog rastrojstva i
«preskakajuće», montažno redanje motiva. U tim se tek-
stovima, kojima se Benićeva uvrstila u sam vrh aktualnog
hrvatskog pjesništva, do neraspoznatljivosti združuju
stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, literarno i
izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija. Obilježuju ih
formalna sloboda, ali i snažna funkcionalnost dijelova,
mistifikacijska uporaba povijesnih sedimenata i njihovo
asocijativno kombiniranje radi ukidanja stvarnog krono-
topa i stvaranja virtualne zbilje, te snažna vizualnost koja
izazivanjem osjetilnih i duhovnih senzacija nastoji prizi-
vati nevidljivu stvarnost.
Pjesništvo
Nede Mirande Blažević Kritzman,
davnih je dana visoko ocijenjeno, ali joj je recepcija u
pojedinim razdobljima bila bitno smanjena, između
ostalog i zbog dugogodišnjega autoričinog življenja u
SAD-u. U igru je pak vraćeno dojmljivom knjigom
Vezu-
vska vrata
(2011.). Pjesnikinja u njoj stvarnost vidi tek-
stualno, a tekst joj u svojoj potpunijoj imaginativnosti
postaje druga stvarnost. Zato i može u svoju poeziju
unositi mnoštvo provjerljivih mjesta i ponekad naoko tek
prepričavati stvarne događaje, a da sve to skupa završi u
poetskom svijetu znatne snovitosti ili naglašene intele-
ktualne svijesti koja vješto povezuje beskrajno udaljene