Basic HTML Version
180
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
ite iracionalnosti. Gudelj je u taj zaokruženi poetski svi-
jet u novim knjigama unio i neke nove akcente. U zbirci
Duša tilu
(2010.), primjerice, izravnije se referira na vrlo
konkretnu društvenu i osobnu zbilju. U svojoj pak novoj
zbirci
Sve što si donio iz planine
(2012.) Gudelj, u svome
„privikavanju na smrt“, dolazi do ruba poetskog govora i
ljudske spoznaje, naginje se nad ponor smrti i u utišanim,
a gotovo potresnim pjesmama šapće čitatelju što je tamo
vidio. Jedan je to od zasigurno najautentičnijih smrto-
pisa, unutar kojeg se i životopis točnije vidi, u aktualnoj
hrvatskoj poeziji.
Nekoliko je, nadalje, pjesnika koji su bili protag-
onisti, suputnici ili sljednici razlogaškog i pitanjaškog
vremena još intenzivno djelatno. Nakon mnogih godina
angažiranosti na drugim kulturnim poljima, izvrsnom
zbirkom izabranih i dosad nikad oknjiženih pjesama
Kost
i gozba
(2011.) ponovno se poetski „ukazao“
Igor Zidić
,
i to s nemalim poetičkim novostima u odnosu na svoj
poznati redukcionizam i gnomičnost. Novije Zidićeve
pjesme sve su izraženijaga kronotopskog usidrivanja, čak
hotimične zgodičnosti. Rat, ljubavni odnosi i estetizirana
erotičnost, konkretna sjećanja na žive i mrtve prijatelje i
situacije s njima, memorabilne figure zavičajnosti i djetin-
jstva, intertekstualno, konkretno uvlačenje, čak inkrusti-
ranje,
Krležinih Balada Petrice Kerempuha
ili starozavjetne
Judite u vlastite pjesme postaju svojevrsno Zidićevo pre-
biranje po središnjim prošastnim ili prezentnim iskust-
vima osobne povijesti i opuštenija rekapitulacija svoga
životnog «rasutog tereta».
Samozatajni, a iznimno osebujan i vrijedan
pjesnik
Gojko Sušac,
recentnom je knjigom
Na dlanu
svega
(2012.) svoju inače konstantnu poetiku aktual-
izirao na precizniji, plastičniji, umjetnički uspjeliji način
od onoga u nekoliko zadnjih zbirki pjesama. I u toj knjizi
njegove pjesme „dišu prema upitniku“, u njima zagon-
etnost nadmašuje tragičnost, no bitak izmiče svakom
imenovanju ne nudeći nam jeftino spasenje. U takvim
se kontradikcijama svagda i zbiva integralna ljudskost,
od krajnje tragičnosti do najdubinskijih obasjanja, pa
Suščevo neprestano preferiranje upitnika nad točkom
tek i omogućuje ozbiljno i autentično poetsko hrvanje
s temeljnim konstantama ljudskog opstanka, diskretno,
utišano tematiziranje tog opstanka koje izbjegava kako
pomodnu raspuknutost pjesničkog jezika tako i redun-
dantnost mnoge razlogaške, naglašeno pojmovne, fraze-
ologije.
Dunja Detoni Dujmić,
poetski se snažnije afirmi-
rala tek kad je 2010. godine za svoju četvrtu zbirku
pjesama
Tiha invazija
dobila Nagradu
Tin Ujević
. Tu
zbirku obilježuje pjesništvo utišana tona i napreg-
nute slikovitosti, zatamnjenih značenja i ekspliciranih
katastrofičnih akcenata, afirmacije prirodnog i duhovnog
areala i uočavanja sve tragičnijih nedostatnosti u odno-
su na neku žuđenu puninu. Ta se poezija smještava u
tradiciju neizravnosti, hotimice «zamućene» predmet-
notematske razine, koja je svojstvena modernom europ-
skom pjesništvu – od simbolizma preko imažinizma
i hermetizma do nadrealizma. U takvom poetičkom
kontekstu ipak razmjerno često i jasno izranjaju glavne
autoričine tematske opsesije. To je korespondentnost
između čovjekove nutrine i kozmosa, između čudesnosti,
ali i nedostatnosti prirode i čovjeka koji na širokim pros-
torima između mikrokozmosa i Boga bezuspješno traga
za izgubljenim, destruiranim zavičajem.
Nakon što je od sredine prvog desetljeća novog
stoljeća pa nadalje doživio znatna priznanja svojoj
poeziji,
Borben Vladović
i dalje svoj nekadašnji formal-
ni konkretizam transformira u sadržajni konkretizam,
odnosno pjesmu usredotočuje na neki vrlo konkretan
i običan predmet. Tako je i u svoj novoj zbirci pjesama
Kuća na broju 9
(2011.) ponovno pronašao, makar i na
već odavno recikliranoj stvarnosti, mogućnost izvornosti
pjesništva, pomlađivanja teksta čak i u vrijeme vlastite
životne i poetske rekapitulacije. Ne radi se, dakako, o
ikakvim velikim riječima i filozofijama, već prije o velikim
pomacima u gledanju malih stvari, o velikom umijeću da
se mirnim, preciznim, ali i zaigranim poetskim izričajem
riječi izrone iz svakodnevne okamenjene frazeologije i da
pjesmu čitamo kao tekstualno iskustvo koje u takvom
obliku prije nje nikad nije ni postojalo.
Sonja Manojlović,
autorica je za koju bez daljn-
jega možemo ustvrditi da doživljava drugu pjesničku
mladost. Upravo zbog slobode od parcijalnih (zlo)
upotreba poezije u preizravnom odsliku stvarnosti ili
ideja, njezino pjesništvo sposobno je izreći, štoviše, i
riječima stvoriti, svojevrsnu istinu o punini čovjekovih
i poetskih mogućnosti. O potpunijoj zbilji koja – u
plodnoj slitini svijeta i teksta – u jednakoj mjeri nadvi-
suje isprazni, mehanički verbalizam, ali i mišlju nepri-
dignute ravnodušne naplavine vidljive stvarnosti. Radi
se o poetskoj preobrazbenoj moći koja sve što ulazi u
tekst preokreće naglavačke, i to vrhunskom taktilnom i
intuitivnom senzibilnošću kojima pjesništvo dodiruje
nutarnje i vanjske prostore. Diskretno, lucidno i uporno
ispitivanje tako suptilnih suodnošenja, kao i intrigantni,
višeslojni tekstovni otisci tih duhovnih potraga upravo
su i najveća vrijednost vrsnih novih zbirki pjesama Sonje
Manojlović
Hod na rukama
(2010.) i
A sa
šest labradora
na more putovat ću
(2012.).
Iako i u zadnjim svojim zbirkama pjesama, prim-
jerice u
Vremenu s greškom
(2012.),
Jakša Fiamengo,
znatnije ne mijenja svoju poetiku, on, cjelovitošću i
osebujnošću svojeg poetskog govora, ostaje bitan pjesn-
ik suvremenoga hrvatskog pjesništva. U vremenima dez-
integrativnih i razosobljujućih silnica, kad se ne samo
posve raspala slika svijeta, nego i mogućnost svakog
smislenijeg mišljenja o hrpi fragmenata koja je preostala
nakon toga raspada, u doba kad je čovjek posve izuzet iz
prirode i kozmičkog zajedništva i kad je postao tek zom-
bijevski produžetak lažnih tehnološko-medijskih rajeva,
Fiamengo se snažno ustobočio u sasvim suprotnoj svjet-
opoglednoj i poetičkoj logici. Njegov pjesnički svijet svag-
da je nagnut nad tajnom života, njegova iskona i čudom
njegova neprestanog obnavljanja, nad, recimo tu prog-