Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
179
Matovića koji, kao glumac, uspješno afirmira izvedbenu
dimenziju pjesništva i posvetama raznim velikim pjesn-
icima poeziju uvlači u sinkretičko jedinstvo s teatrom,
glazbom i likovnošću. Takav „poetski teatar“, u raznolikim
njegovim izvedbenim inačicama, uistinu vraća publiku
poeziji, što posljedično i uvećava njezinu društvenu i kul-
turnu relevantnost.
Sve to ukratko nabrojeno ipak bi se moglo u
prvome redu uvrstiti u sociologiju književnosti, odnosno
poezije, no pitanje je u kojoj to sve mjeri utječe i na sam
njezin tekst, mijenja li se zbog promijenjenih društvenih,
kulturnih i književnih uvjeta i sama poezija? Na to
pitanje, prije negoli kakvom sustavnijom poetičkom kla-
sifikacijom (veliko je pitanje je li ona uopće i moguća),
možemo pokušati odgovoriti tek uvidom u prvome redu
u same nove zbirke pjesama u zadnje tri godine, u domi-
nantne osobnosti i poetike. Ovdje valja napomenuti da
se najkvalitetnije zbirke pjesama zadnjih godina najčešće
pojavljuju – sasvim logično - kod onih nakladnika i ured-
nika koji su u tome odabiru najseriozniji i najsenzibilniji,
koji su najčešće i sami istaknuti pjesnici i kritičari. U takvoj
izborničkoj pa uredničkoj optici već se krećemo od soci-
ologije književnosti k njezinoj estetici i aksiologiji.
Zato valja spomenuti koji to, primjerice, urednici
potpisuju najvažnije zbirke pjesama i biblioteke u zadn-
jih nekoliko godina – Delimir Rešicki u Frakturinoj biblio-
teci
Fraktali
, Ervin Jahić i Ivan Herceg u Biblioteci
Poezije
HDP-a, donedavno Mate Ganza i Maja Gjerek, a sada
Ivica Matićević, Maja Gjerek i Antun Pavešković u
Maloj
knjižnici
DHK, Kruno Lokotar u Algoritmovoj Biblioteci
Na
vrh jezika
, Miroslav Mićanović u Ediciji
Meandar poezija
i
Nikola Đuretić u Biblioteci
Hrvatski Parnas
Naklade Đuretić.
Povremeno, zadnjih godina, vrsne pjesničke zbirke objave
i drugi važni nakladnici poput Školske knjige, Alfe, VBZ-a,
Matice hrvatske, ali se kod većine njih ipak jasno osjeti da
im je poezija u sjeni nekih drugih nakladničkih programa.
Tako bismomogli primijetiti da poetički raster aktu-
alnoga hrvatskog pjesništva, kakav se on prvenstveno ipak
očituje u dovršenim zbirkama pjesama, zapravo nastaje u
interakciji spomenutih urednika ili uredništava i ponuđenih
rukopisa. To je upravo mjesto, uz ono koje bi to trebalo biti
u Kulturnom vijeću za knjigu i nakladništvo Ministarstva
kulture (koje je često
de facto
glavni izbornik svojim (ne)
dodjeljivanjem potpora zbirkama), na kojemu se osigurava
visoka vrijednosna razina hrvatskog pjesništva, njegovo
izdizanje iz stihoklepačkog diletantizma ili čak i iz neke
dobre prosječnosti.
Već je, međutim, i iz samoga spomenutog popi-
sa vodećih urednika za pjesništvo vidljivo da se radi o
književnicima znatnih naraštajnih razlika i poetičkih pref-
erencija, da su, posljedično, takve i zbirke pjesama koje
uređuju i objavljuju. U većini se slučajeva podudarajući
s njihovim odabirima, mogu samo ustvrditi notornu
činjenicu da su i zadnjih nekoliko godina objavljene neke
uistinu vrijedne zbirke s vrlo različitih krajeva poetičkog
spektra, terminologijom Cvjetka Milanje rečeno, od kra-
jnjih poetičkih modela označiteljske scene do isto takvih
modela scene označenoga, u ogromnom poetičkom luku
od autora koji još uvijek donekle rekreiraju mrkonjićevsko
iskustvo prostora koje je bilo dominantno sredinom
prošloga stoljeća pa sve do posvemašnjeg uranjanja
u
cyberspace
, kulturni nomadizam, postmodernistički
ludizam i fakturnu sirovost kod nekih najmlađih pjesni-
kinja i pjesnika.
U takvom kontekstu mogu spomenuti kako
je Pavao Pavličić svojoj knjizi
Mala tipologija mod-
erne hrvatske lirike
ustvrdio da, primjerice, u hrvatskoj
književnosti dvadesetog stoljeća „rijetko postoje periodi
koje bismo mogli nazvati čistima, koji, dakle, pokazuju
konzistenciju u poetici i realizacijama poetičkih ideala.
Mnogo su češće kompozitne epohe, takve kod kojih para-
lelno traju – i bore se za pažnju iste publike - vrlo različite
poetike i vrlo raznorodne književne prakse. Pri tome te
poetike i te književne prakse vuku podrijetlo iz različitih
slojeva europske književne povijesti, a njihova nejednaka
starost ne doživljava se kao prepreka njihovu suposto-
janju, pa čak katkada ni njihovoj suradnji“. Iako je Pavličić
ovo pisao o dvadesetom stoljeću, navlas je ista situacija i
danas kada se raspon bitnih i snažno djelatnih protagoni-
sta hrvatske pjesničke scene proteže od još krugovaškoga
suvremenika Petra Gudelja (rođen 1935. godine) sve do
Marka Pogačara (rođenog 1984.).
No, pođimo sada u sam izbor i skicoznu poetičku
deskripciju nekih od naših najistaknutijih pjesnika koji su
zbirku ili zbirke pjesama objavili u razdoblju od 2010.
do 2013. godine, zasada bez ambicije za bilo kakvim
uopćavanjem mogućih nadosobnih poetičkih modela.
Valja, nadalje, jasno napomenuti da je ovo u prvome
redu osobni izbor pjesnika u čiju sam poetiku upućeniji,
a ne panoramski pregled koji bi obuhvatio sve važnije
pjesnikinje i pjesnike koji su zadnjih godina objavili nove
zbirke pjesama. U ovome se tekstu tako nisam stigao
pozabaviti također vrijednim novim poetskim knjigama,
primjerice, Anđelka Vuletića, Luke Paljetka, Ivana Goluba,
Ljerke Car Matutinović, Nikole Đuretića, Maria Suška,
Mile Stojića, Drage Štambuka, Dražena Katunarića,
Božice Jelušić, Danijela Načinovića, Ružice Cindori, Ivane
Simić Bodrožić, Franje Nagulova, Kristine Kegljen, Kemala
Mujčić Artnama, Lidije Duić, Irene Matijašević, Milana
Frčka, Božidara Petrača.
Upravo puna afirmacija
Petra Gudelja
u Zagrebu
koji desetljećima nije obraćao dovoljno pozornosti na
njegovo pjesništvo, jedan je od većih dobitaka za hrvatsku
poeziju u zadnjih nekoliko godina. Intenzivnost vlastite
unutarnje osjećajnosti, osebujno određene zavičajnim
podbiokovskim krajolikom, on u svome pjesništvu
transponira u svojevrsni sveti prostor bilo ilirske i sta-
roslavenske prirodne religije i mitologije, bilo osebujno
doživljena kršćanstva i njegovih tragova u narodnome
životu i njegovim tradicijama, bilo osobne mitologije koja
slijedi divlju misao nadrealističke asocijativnosti, u kojoj
prevladavaju motivi poskoka, vuka, vrane, grlica, krša,
Biokova, mora, otoka, i kroz čije se meso cijede sokovi
usmenoknjiževnih bajalica, zgusnute mudrosti, bajkov-