Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
173
Remetaforizacija svjetotvornih matrica mimetičkim intertekstom
Diskurz ove zbirke vrvi intertekstom i intertekstualna bi analiza pokazala kako ga Bagić znalački i imaginativno
uključuje u svoj tekst, kroz koji svijetle mnogobrojne zvijezde pjesničkih podtekstova suptilno i istodobno briljantno,
osobito ako se razgledaju pomno. Drugi se autori, odnosno njihovi tekstovi, uvode pravim citatima, kao što je npr.
u prozi
Zašto mi je Thomas Bernhardt ukrao pjesmu?
u kojemu se navodi i ime autora, naslov pjesme
‘sad u proljeće’
te gdje je tiskana, tko je prevoditelj, na kojoj stranici itd. Zanimljivost i funkcionalnost ovog interteksta proizvedena
je točkom gledišta lirskog subjekta koji tvrdi da je ta pjesma zapravo njegova i da ju je prethodnik-pjesnik Bernhardt
njemu ukrao, čime se ističe podudarnost i koincidentalnost pjesničkog iskustva te istodobno prostranost i autonom-
nost pjesničkog jezika koji ne samo da sjedinjuje/objedinjuje adresate već i subjekte-autore. Usto, krađa je začudna
optužba s obzirom na vrijeme u kojemu Bagić i Bernhardt pišu.
Zatim se mogu registrirati nepravi citati. U prozi
“Seina bijaše zelena na tvojoj ruci”
subjekt čita tri hrvatska
pjesnika i jednog francuskog, ne zna se njegovo ime ni naziv zbirke, a njegovi su stihovi “jasni i prijateljski” u tolikoj
mjeri da ne uspijevaju odagnati nostalgiju subjekta za domovinom, oni – premda estetski neupitni – funkcioniraju
kao dopunski element opisa Pariza similom prazne ljušture, školjke, suvenira, te su tako činitelj ironije i ironične kara-
kterizacije nostalgična subjekta. Treći tip interteksta jesu implicitni citati i aluzije, poglavito zamjetljivi u
Hrvatskom
pjesniku,
u kojemu su reference na spomenute pjesnike u zaglavlju, kolažnom tehnikom i tehnikom montaže, osobito
zgusnute i frekventne. I najposlije, još se može otkriti i već spomenuti vakantni autocitat cijele zbirke
U bilom dresu
.
No, ono što se čini osobito relevantnim, u ovoj mreži ispletenoj intertekstima, jest intertekst koji upućuje ne
samo na pojedine citate i ulomke iz diskurza drugih autora već i na njihovemakroelemente i poetičke postupke. Za prim-
jer, može poslužiti paralela Bagićeva poetskog diskurza zbirke
Jezik za svaku udaljenost
s poetskim diskurzom Danijela
Dragojevića. Ono što se odmah može zamijetiti kao paralelnost jest značajna oznaka metajezičnosti i metaliričnosti,
slična kontemplativna i misaona točka gledišta, uz koju se povezuje i pojavnost postmodernog opreznog subjekta,
koji kazuje “možda” i “ne znam” namjesto vatrenih “pokliča”, izmjena proze i stihova, odnosno ekstenzija poezije do
svojih rubnih/graničnih i nepravih oblika, značajan postotak zajedničkog leksika, pogotovu kad se radi o motivičkim i
tematskim riječima ili matricama, ponavljanje poetskih ili proznih uradaka s istim naslovom i neznatnim razlikama, te
najposlije simptomatični eseji u posljednjim ciklusima koji objašnjavaju poetiku vlastitog diskurza i služe kao pomoć
i poziv upućen adresatu.
Radi konkretizacije, navest ću samo Bagićevo intertekstno obilježavanje tematske riječi
svjetlost
. U već citiranu
zaglavlju/posveti poeme
Hrvatski pjesnik
(“Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki, Tinu, svima koji svjetlošću slave
svjetlost i točkom ne pokušavaju završiti svijet”) Bagić već ostvaruje intertekstualnost koja upućuje, između ostalog,
na Dragojevićev esej
Svjetlost A. B. Šimića
, posebice na rečenice:”Kako god čudno izgledalo, jedan od rijetkih koji
zaslužuje da ga se nazove bićem probuđene svjetlosti pjesnik je A. B. Šimić. Svjetlošću on, a ne nečim drugim, gradi
svoje pjesme.”
80)
Dragojević citira Šimićevu neobjavljenu pjesmu iz ostavštine
Svjetlost,
te se tako i ona intertekstualno ugrađuje
u Bagićevu posvetu, koja nastaje tako dakle preregistracijom Dragojevićevog esejskog i Šimićevog stihovnog diskurza.
Kako je razvidno, zbiva se remetaforizacija
svjetlosti
mimetički u odnosu na podtekst drugih pjesnika. S obzirom da
Šimićeva pjesma sadrži i druge tematske riječi koje relevantno određuju svijet Bagićeve zbirke, citirat ću je, te istaknuti
da Bagić intertekstualnošću ostvaruje snažnu polifoničnost, kolektivitet koji se dade usporediti, u glazbi, s velikim
zborom koji izvodi oratorij, te markiranost tematske riječi značajne za cijeli diskurz:
“Što je tako ko svjetlost?
Tako lako, blago, tiho, bistro
Tako svijetlo
Voda je teška, tamna i šumori
Svjetlost je pokraj nje laka, tiha, blaga, nijema
uklanjajući se ispred pokreta, dopuštajući
da kroz nju trčiš bez najlakšeg otpora
To svijetlo ništa
Ta radost oku.”
81)
Tako se intertekstualno potvrđuju već utvrđene najapstraktnije metafore i tematske riječi koje opisuju novi
svijet –
lakoća
,
svjetlost, radost
, i tomu se nizu još može dodati i
zrak.
Takav svijet nužno je nadzemaljski, duhovan.
U skladu s tim je i Dragojevićeva zamjedba:”S njom smo (sa svjetlošću – primjedba moja) na najbolji način, vidjeli da
80 D. Dragojević,
Cvjetni trg
, Durieux, Zgb., 1994, str. 100.
81 Isto, str. 101.