Basic HTML Version
172
riječi
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
“Zovem se Cristophe.
Kažu da sam kralj trikova,
da mogu progutati loptu i igrača,
a ostati gladan.” (
J,
str. 49.)
No, u prethodnom tekstu nedvojbeno je, uvidom u kontekst, riječ o poeziji, pjesniku – kralju trikova i igraču, i
pjesniku-lopti/ptici/vjeverici koji poziva adresata na žestok udarac, na “zadnji pas”, odnosno na uzvrat, i to žestok (“Ne
oklijevaj, dakle! Zamahni i opali svom snagom.”), čime se poezija kvalificira kao komunikacija koja bi mogla rezultirati
međusobnim upoznavanjem ukoliko i adresat odluči biti angažiran kao i subjekt. Ovom se metaforom jasno postavlja
i paralelizam između poezije kao igre duha i nogometa kao igre tijela, i još više intelekta. Tako se, usput i nažalost,
Jarkova tvrdnja o nogometnom ciklusu koji nema veze s drugim ciklusima ne može smatrati održivom. Tomu u prilog
ide i neodoljiva aluzija prema kojoj kroz portrete igrača u ciklusu-zbirci
U bilom dresu
kao kroz kakav prozorčić pomalja
glavu i lirski subjekt, i to zajedno s autorskim, što potvrđuju biografski podaci o Krešimiru Bagiću. U pjesmi
Marseille
subjekt, Marseillejac, rađa se istoga dana kao i autor i ima istoimena sina:
“Rodio sam se na sjeveru Marseillea
16.siječnja u sedam sati ujutro.” (
J,
str. 43.)
“Kada mi se sin rodio, odmah je prohodao,
progovorio i napustio oca. Bez pozdrava.
Prije nego je zalupio vratima, Blaž je kazao;
Marseille – to je more, stadion na obali
i grad oko njega. Upamti, Véledrome je srce Marseillea,
neizrecivo i sveto mjesto.” (
J,
str. 44.)
Strofu sam citirala cijelu kako bih usput istaknula metaforu o novom božanstvu – igraču, a kako svako
božanstvo/božanstva imaju svoje hramove, tako i igrači imaju svoje “sveto mjesto”, u ovom slučaju Véledrome. Usto,
Marseille nosi metaforične oznake kakve nosi i subjekt, te se uključuje u svjetotvorni proces, kako stoji:
“Marseille je zrak.
Znaš li što radi? Nasmijava pticu.
Marseille je ptica,
stablo ispod prozora, grana do grane.
Marseille je čista radost,
zasad sasvim neodređena, nedirnuta, ali bliska.” (
J,
str. 44.)
Prepoznatljive metafore su
zrak, ptica, stablo i čista radost
, koje su nositeljice cjelokupna diskurza ove zbirke i
odrednice i matrice novostvorena svijeta.
Moguće je također da se subjekt pomalja i u osobito istaknutim samoopažajima, kao što je sljedeći o Rollandu
Courbisu, obilježen uvodnim zaključnim prilogom/veznikom i dvotočkom koja podrazumijeva stanku:
“Jer: ja sam savršen, ja sam genij,
Amerikanci mi proučavaju strukturu mozga
za novu generaciju kompjutera.” (
J,
str. 46.)
Također se samoopis Zizoua mjestimice ističe na osobit način, ponovo dvotočkom i pripadajućom joj stankom:
“Ako mene pitate, ja sam:
rođen, nadaren, sposoban,
prikladan, upotrebljiv, čist...
( Više volim epitete nego imenice.)” (
J,
str. 49.)
Samodopadnost, ne bez autoironičnosti, najposlije u zagradi razotkriva lice koje proviruje iz autoportreta
igrača – jer: Zašto bi se nogometni igrač izjašnjavao o svojoj naklonosti jednoj vrsti riječi (epitetima) radije nego drugoj
(imenicama), ako to zapravo nije neki drugi igrač koji progovara kroz njega i koji je po sebi igrač riječima?