Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
171
Poezija. Već u citiranoj pjesmi
Pismo
uz stih “malo budem vjeverica” oslanja se i stih: ”malo pjesma”. Time
se ostvaruje nova metafora. Lirski subjekt, pjesnik, istodobno je i pjesma, odnosno poezija. U pjesmi
Kristal
subjekt
predočuje proces svoje metaforizacije i metamorfoze u poeziju ovako:
“Nemogući prostor nemoguće brzo raste.
U zrcalu više nema mojih očiju, nosa, ruku,
lijeve obrve ... Sve je postalo poezija.” (
J,
str. 63.)
Tom se metaforom također obilježuje lebdenje, pjesničko vinuće i levitacija ponad zemlje, kako kazuje i
pripovjedač u proznom tekstu
Pogled
: ”Zapravo maknuo sam se s čvrstoga tla, zaboravio grad, postao prolaznik.
Lebdim tako već petnaest godina.” (
J,
str. 34.) Usto, ako je pjesnik poezija, on je na stanovit način depersonaliziran i
depersonificiran, odnosno on nestaje, kako sugerira citat iz pjesme
Kristal
. On nema više “očiju, nosa, ruku”, demateri-
jalizira se; “sve mi nestalo” - reći će u pjesmi
Pismo,
sve osim pisma.
Vrtlar. U pjesmi
Na ulazu Quasimodo
subjekt će reći u prvoj replici:”- otvorio sam oči u drugom gradu/pošumio
ga nesigurnim riječima”, što uz mogućnost stvaranja šuma u nepoznatom jeziku, čini se referira na drugu, metaforičnu
radnju sadnje šume, odnosno stabala. Subjekt tako već stvara aluziju (i sugestiju) uloge metaforična vrtlara. Ova se
uloga produbljuje u proznom tekstu
Između hrasta i bora
:”Jutros sam, otvorivši oči, kažiprstom desne ruke počeo
crtati po zraku. Htio sam napraviti drvo, nešto između hrasta i bora, sjenu za ljeto, zeleno za zimu.” (
J,
str. 35.) Može
se zamijetiti da se takva radnja zbiva u zraku, a u posljednjem ulomku subjekt o žirovima i češerima svog stabla
kaže:”No, ne bih do kraja ni opisao njihov zračni oblik, a oni bi nečujno padali na zemlju.” (
J,
str. 35.) Usto, subjekt je
htio “napraviti drvo”. Takav vrtlar evocira na velikog Vrtlara, koji je za stvaranja rekao:”Načinimo čovjeka na svoju sliku
[...]” (Post 1,26) i koji je prije “pravljenja” čovjeka načinio “stabla plodonosna koja na zemlji plod donose, svako prema
svojoj vrsti” ( Post 1,11).
78)
S obzirom da je posao ovog pjesničkog vrtlara zračan i nevjerojatan/nemoguć ( Kakvo je
to stablo-križanac između crnogoričnog bora i bjelogoričnog hrasta?), sve popada na zemlju, a u cijeli prizor ulazi
i vjeverica (“U jednom je trenutku za njima skočila vjeverica [...]”( -
J,
str. 35.) za koju je već utvrđeno da je “zračna”,
kako je predočena u prozi
Vjeverica u vrtu,
koja apostrofira upravo vrt, a subjekt izvršuje radnje jednog vrtlara:”Uzeo
sam motiku i košaru od pruća te pošao u vrt vaditi krumpire.” Usto, subjekt je vlasnik vrta. On kaže za vjevericu:”I
nastanila se u mome vrtu.” (
J,
str. 37.) I to zračna vjeverica, koju nije uspijevao ugledati, osim iz priča susjeda-svjedoka.
Najposlije, i sam bude svjedokom njezinih tragova koji su tako zračno-nevjerojatni da subjekt zašuti i oboli od akutne
nesanice. Paradigma metaforičnog vrtlara obiluje neuhvatljivim činjenicama i neobjašnjivim detaljima.
I ako se dvoji oko toga što znači metafora vrtlara, dostatno je pomno pročitati esej-tekst
Vrt ili vrtlar
u posljed-
njem ciklusu zbirke, koji započinje rečenicom:”Pjesnik obitava u vrtu.” (
J,
str. 83.) U tekstu su, po mom sudu, osobito
značajni iskazi da biljke “bude dječaka zaokupljena igrom i prizorima prepoznavanja”, da će pjesnik usred biljaka koje
rastu “ljubomorno raditi na svome portretu”, da “svaka biljka pokreće misao” i najposlije da se u svakoj biljci/misli “kao
u kakvu začaranu zrcalu dopunjuju i zamjenjuju poezija i priroda”. Vjerojatno bi se na temelju tih iskaza dala izvesti
poetika cijele zbirke te ih smatram njenom brzopoteznom skicom.
List, drvo, vjetar. Još se jedna tročlana metafora, srodna s metaforom vrta i metaforom zraka, dade odčitati u
pjesmi
Tamnosmeđi pogled
(Je li to možda pogled vjeverice?):”Ja sam list, drvo i proljetni vjetar./ Imam odgovor na svako
pitanje.” (
J,
str. 38.) Čini se da bi se njezino značenje u metaliričnom kontekstu moglo protumačiti još jednom holizmom
Bagićeve poezije, koja kao stablo dotiče tlo, i može pripadati stvarnosti, kao list može biti predmetom igre i svježine i
najposlije kao vjetar premostiti udaljenosti i prebivati u eteričnom i neuhvatnom prostoru poezije, koji ne treba nikada do
kraja racionalizirati i objašnjavati, biti i u materijalnom i duhovnom istodobno, kako je dobro uočila i Krystina Pieni
ąż
ek-
-Marković komentirajući vizualan sloj u pjesmi
Divokoza
: ”Pjesnička se Bagićeva slika odnosi i na osjetilnu i na duhovnu
sferu.”
79)
Usto, ova metafora
list, drvo, vjetar
slikovno predočuje prostornu vertikalu diskurza zemlja-zrak uz prostornu
dijagonalu Pariz (inozemstvo) – Slavonija (domovina, zavičaj). Vremenska se pak perspektiva metaforizira slikopisom
pješčanika. Obje perspektive, i prostorna i vremenska, daju široke dimenzije svijetu ove zbirke.
Lopta. Posljednji tekst, proza, u zbirci pod naslovom
Lopta
nudi neočekivanu materijalno-zračnu metaforu
lirskog subjekta – loptu, kako je razvidno odmah u inkoativnu ulomku:”Kada u gradu, žureći na posao ili u trgovinu,
između automobila i nervoznih pješaka, ugledaš loptu, znaj – to sam ja. Ako si dobro raspoložen, zamahni nogom i
opali iz sve snage. Tvoj će me udarac vratiti pravoj svrsi, izbrisati granicu koju sâm ne znam prijeći.” (
J,
str. 85.) Metafor-
izacija lopte označuje njezinu personifikaciju, i otuda očuđenje: neko “ja” postaje lopta i lopta postaje “ja”. Nestajanje
subjekta i preobrazba u loptu je, dakako, zbivanje i zastrašujuće i humorno, dok je preobrazba lopte u personalitet
čudotvornost ili trik. Subjekt u pjesmi
Mistral gagnant
kazuje:
78 Citati su preuzeti iz
Varaždinske Biblije,
Hrvatski biblijski nakladnik, Varaždin, 2012., str. 1.
79 K. Pieni
ąż
ek-Marković,
Poluglasom, poluriječju o polutami predgrađa
, “Nova Croatica”, Zgb, V (2011) 5, str. 26.