Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
169
radost i kao leksemi i kao vrijednosti promiču duž cijeloga teksta i poetskoga diskurza.
Uz radost koja se priključuje svjetlosti, još je jedan značajan tvorbeni element ovoga svijeta i nalazi se u
pjesmi
Lopta u očima Laurenta Blanca
: to je leksem
bog
, kako stoji u stihovima posljednje strofe:”’Lolo je bog!’ uzvi-
kujem pogleda uprta u nebo,/a već zaboravljeni Borges preskače ponor, ponavlja:/’Lolo je bog! Doista, Lolo je čista
svjetlost!’
”
(
J
, str. 48.) Ponovo se paralelizmom
Lolo je bog – Lolo je čista svjetlost
ističe jednakovrijednost i značenjsko
poistovjećivanje svjetlosti i boga. Kao što je znano, božanstva žive u svjetlosti, od biblijskog Boga koji u
Postanku
stvara svjetlost do različnih politeističkih bogova, kao što je grčko-rimski bog Apolon, bog Sunca, svjetlosti i poezije.
U Bagićevu su svijetu novi bogovi: Laurent Blanc (ili pak Blaž Slišković u pjesmi
Blaž Blaž Blaž -
“blaž je igrač/netko će
pitati/ne nije on je bog”-(
J,
str. 55.), dakle igrači (nogometa) i, s druge strane, bogovi su pjesnici. I jedni i drugi stvaraju
svijet svjetlosti i radosti. Time Bagić ruši stare kultove i postavlja nove. Da su pjesnici novi bogovi, razvidno je već u
prvoj pjesmi
Hrvatski pjesnik,
u kojoj se triput, u početnoj, središnjoj i završnoj strofi, iznosi takav iskaz:
U prvoj strofi:”bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg/ u nekoliko navrata čak i bog” (
J,
str. 7.); u
središnjoj:”da/ bio je svašta/ [...] / u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran” (
J,
str. 10.); u posljednjoj strofi:”u pustoj
ravnici opet će biti bog”. (
J,
str. 12.) Postoje i drugi leksemi, u ovoj pjesmi biblizmi, koji upućuju na status pjesnika kao
boga, pri čemu metafora ili poredba ne znači nužno bilo kakav antireligijski stav, ona funkcionira posvema na poetičkoj/
stilskoj razini. U šestoj strofi čini se da u osnovnom tekstu prosijava biblijski podtekst o stvaranju iz knjige
Postanak
,
posebice u vezi s danima stvaranja, no stvaralački preoblikovan i preokrenut naopako. Naime, u biblijskom tjednu
stvaranja subota je na kraju tjedna i Bog je stvara kao odmor i radost, dok je u Bagića subota prvi dan:
“jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani
dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda
pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati
najprije je subotu pretvorio u čistu radost
u ružu u trn
(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)
na vrata mu zakucali utorak i srijeda
pa ostali dani zaljuljani kao barke
na maestralu godina prolijala
kalendar
procvjetao”
(
J,
str. 9.)
Biblizmi su još prepoznatljiviji u posljednjoj strofi, u kojoj se leksemi
rebro
,
adam, bog
i
svijet
postavljaju na
krajnje mjesto u stihu te na taj način namjesto rime čine jedan podudarni semantički “rimarij”, koji bi trebao pokazati
naličnost pjesmotvorja s onom svjetotvornom božanskom moći stvaranja svijeta:
“slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra
njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)
zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu
pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama
prešućen pogled slijepca šumu u šumi
u pustoj ravnici opet će biti bog
u njegovoj će glavi ispočetka
iz dječjeg plača rasti svijet
[…] “(
J,
str. 12.)
Uspostavu kulta poezije i igre (nekorisnih/neprofitnih vrijednosti) i njegovih nositelja kao bogova prati i rušenje
starih kultova, prvenstveno kulta Sunca kao izvora i boga svjetlosti. Narušavanje kulta Sunca slijedi i demetafor-
izacija Sunca kao metafore sa suznačenjima svjetlosti znanja i ljepote. U ovoj se zbirci Sunce minorizira, čak ironizira
na raznolike načine, što se može smatrati i stilskim minus postupkom. Namjesto divljenja Suncu, ono se prikazuje
inferiornim u odnosu na lirski subjekt, čiji pogled ne može podnijeti, čime se sugerira da je lirski subjekt jači izvor
svjetlosti od Sunca, kako se može pročitati u ciklusu
Možeš li izdržati pogled?
. U proznom tekstu
Sunce
ono se nalazi u
podzemlju, i to ne da ga osvijetli. “Jednostavno, sunce se odmara.” - izvješćuje narator. Kazuje u niječnoj formi:”Sunce
podzemlju ne poklanja svjetlost i toplinu.” Ono se krije ondje kako bi se “prepoznalo u zrcalu i došlo do sebe”. (
J,
str.
33.) U pjesmi u prozi
Pogled
subjekt leti i pandan je Suncu. Pita ga gledajući u oči:”Možeš li izdržati pogled?” Kad
se sretnu, “sunce posramljeno sagne glavu i prošapće: - Ne mogu.” (
J,
str. 34.) U
Mliječnoj stazi
opis Sunca donosi
personifikaciju kojom se Sunce prikazuje kao pogrbljeni klošar u dronjcima koji sjedi na klupi i ponaša se nepoćudno
( pljuje i plazi jezik prolaznicima). I najposlije, u
Pomrčini sunca
Sunce gubi svoj sjaj, kako sugerira naslov, zbog knjige