Basic HTML Version
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
esej
riječi
167
Naslovni je stih, po mom sudu, hiperonimski postavljen u odnosu na dva (ko)hiponimska “kozmosa” ili svijeta
– poeziju i nogomet, koji su istodobno metafore čiste svjetlosti i čiste radosti, univerzalne i idealne vrijednosti što
nikne iz ljudske moći stvaranja, virtuozna mišljenja, lucidne igre i sofisticirane osjećajnosti. Nutarnji okvir zbirke čine
metalirični tekstovi, na početku kaligrafska poema
Hrvatski pjesnik
a na završetku ciklus
Zašto mi je Thomas Bernhard
ukrao pjesmu?
u kojemu se esejistički i autoreferencijalno sažimlje misao o subjektu, svijetu i poetici diskurza ove već
na prvi pogled vitalističke i briljantne zbirke. Unutar drugog okvira, u drugom ciklusu
J’ai bien compris, merci
lirski se
subjekt ukotvljuje u Parizu i na taj način uobličuje i točku gledišta koja značajno utječe na ukupnu perspektivu poet-
skog diskurza ove zbirke, što se proteže i u sljedećem ciklusu
Možeš li izdržati pogled?,
istodobno stvarajući tenziju
koja proistječe iz udaljenosti i nerazumijevanja. U oboma ciklusima lirski je subjekt profiliran tako da se postupno,
gradacijski razotkriva kao pjesnik koji čita poeziju/pjesnike u stranom svijetu ( usporedo tri hrvatska i jednog fran-
cuskog) i najposlije napiše knjigu. Sljedeći je ciklus upravo knjiga koju je subjekt napisao pod nazivom
U bilom dresu,
koja se može smatrati i vakantnim citatom. Tako se dakle identificira zbirka u zbirci, knjiga u knjizi. Lirski subjekt pred-
stavlja autora zbirke u zbirci po imenu autorskog subjekta, kao “stanovitog Krešimira Bagića”, pri čemu se uz pomoć
atributa “stanovitog” ostvaruje autoironičan odmak od dotadašnjeg lirskog subjekta koji je također iznimno referirao
na autorskog Krešimira Bagića, uvelike usporediva s Valéryjem kako o njemu piše Borges:”Valery je simbol beskrajnih
umijeća, ali, isto tako, i beskrajnih skrupula”
71)
, od kojih je jedno od značajnih umijeća stvaranje osobnosti, odnosno
“figure sebe samoga”
72)
, „čovjeka koji je, u stoljeću što obožava zbrkane idole krvi, zemlje i strasti, uvijek više volio
pronicljive užitke mišljenja i tajnih pustolovina reda”
73)
. Tako se ostvaruje igra s doticajem dvaju subjekata, pri čemu se
autorski subjekt uvlači u diskurz kao neskriveni, aktivni stvaratelj i istodobno lik. Time se ističe uloga autora i njegova
se funkcija usložnjuje/udvaja, a relevantnost ciklusa
U bilom dresu
markira, usto što se neočekivana poetska tema o
nogometu postavlja na plakat kao reklamni diskurz s preslikom/ilustracijom Mona Lize. Dovodeći u sudar nogomet
kao temu sporta i svakodnevlja s artefaktom visoke umjetnosti, Bagić ostvaruje učinak šoka i iznenađenja, a sebi kao
autoru postavlja visoki zahtjev da uzdigne sportsku temu na poetska visočja, odnosno da inaugurira ovu temu u poet-
ski diskurz, čime će ostvariti interferenciju dvaju diskurza, i registra – poetskog i sportskog, jezičnog i gestualnog – s
obzirom da su istodobno referenti i knjiga/poezija i igra/nogomet, i na taj način kreirati jaku poziciju unutar diskurza,
mjesto maksimalne stilogene napregnutosti. U pretposljednjem ciklusu
Vrijeme slavlja
sažimlje se intonativna kriv-
ulja zbirke u sublimni klimaks. Okvirni pak ciklusi smještaju lirski subjekt prvi,
Hrvatski pjesnik,
u kontekst hrvatskog
pjesništva, a posjednji,
Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?,
u kontekst europskog pjesničkog kruga, čime se
odašilju jasni metatekstni signali. Ovim se također postavlja i široka prostorna dimenzija ovog diskurza od Hrvatske
do Pariza i Europe/svijeta, a također i vremenska: od Apollinairea, Ujevića, Šimića, Bernhardta, Dragojevića do Anke
Žagar. Tako se dakle daju prepoznati tri okvira i tri kruga unutar njih – vanjski metalirični, nutarnji jezgreni koji je sjecište
dvaju jezika – poetskog i gestualnog, te između njih jedan okvir i krug u kojemu se kreće i emancipira lirski subjekt.
Najposlije, valja ponoviti da je naslov zbirke
Jezik za svaku udaljenost
74)
ne samo poetski i nogometni, već prvenstveno
per definitionem
jezik što stvara svijet čiste svjetlosti-čiste radosti, jezik lakoće u kojemu je “sve moguće”, u kojemu se
sjedinjuju udaljenosti a ljudski se duh kupa u svjetlosti i moći stvaranja riječju i gestom.
Semantostilemski obrat/solsticij – metaforizacija i demetaforizacija sunca/svjetlosti
Počevši od teksta posvete u zaglavlju prve pjesme
Hrvatski pjesnik,
koji je osobito relevantan za cijelu zbirku, pa
duž cijeloga teksta zbirke kao provodni motiv mogu se registrirati leksemi
svjetlost
i
sunce,
njezin izvor, koji funkcioni-
raju kao metafore stvaralaštva, znanja, radosti, čistote (u estetskom i moralnom smislu). U posveti stoji: ”Danijelu,
Antunu Branku, Josipu, Anki, Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost i točkom ne pokušavaju završiti svijet.” (Pod-
crtala ĐGP
75)
) Redajući znana pjesnička imena bez prezimena, subjekt koji je u ovom slučaju po svemu sudeći autorski
i vrlo je blizak s apostrofiranim imenima, najposlije ih karakterizira kao one “koji svjetlošću slave svjetlost”. Tako se
odmah nadaje pomisao da je svjetlost metafora koja znači prvenstveno “poezija/stvaranje”. U pjesmi
Pismo
“olovka
budi svjetlo” (
J
, str. 17.), što upućuje na značenje “pisanja”. U pjesmi
Na ulazu Quasimodo
jedan od sugovornika u
dijalogu kazuje:”-prekrižio sam se/prešao sav u svjetlost
“
(
J,
str. 18.)
,
čime kreativno parafrazira Šimićev stih:”prijeđi sav
u zvijezde” iz pjesme
Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda
. U potonjem stihu
svjetlost
proširuje konotacijsko značenje
sakralnim elementom
(“prekrižio sam se”).
71 J. L. Borges,
Sabrana djela 1944-1952, Valery
kao
simbol
, Grafički zavod Hrvatske, 1985, str. 148.
72 Sintagma je citat pjesnika Lascellesa Abercrombiea koji ju je namijenio Whitmanu. Isto, str. 148.
73 Isto, str. 149.
74 U daljnjem ću tekstu naslov zbirke pisati kraticom
J
.
75 Sva će daljnja podcrtavanja biti moja.