Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
..
137
Razgibavanje
Sunce ravna svijetom.
Nacrta stablo, zakopča me u tijelo.
Pozovem ga da zastraši
snijeg na rubovima grada,
no samo ljubav ukida svaku vidljivost.
Izokrenem sunce, navlačim vunene rukavice
kako bih zagrijao tek iskopanu dušu.
Okomita noć
Možda da glasno vikneš tišinu i odjednom prasnu sve gume na
automobilima u već dvadesetak godina zamračenoj ulici.
To je kao da jednim uzdahom prizoveš sve paprikaše što se cmolje u
pohabanim nedjeljnim loncima i da neka izmoždena Barica prespava svoju
mrzovoljnu stanodavku.
Čini ti se - kuhinjska krpa obrisat će sve barokne bregove ponad grada,
Nijemci i partizani naganjat će se u filmovima koji po tko zna koji put
ponavljaju u prošlost.
Nema čarobnjaka za takav svijet, tigrovi više ne navješćuju Borgesa.
Gasiš svjetlo, noć je okomitija od svakog teksta.
Čaša, tanjur
Ne cijeni viđeno, ionako je krajolik promjenjiviji od tebe, a boje se
samo prerušavaju u drvo.
Nemoj vjerovati kamenu kad višekratno mreška more kao da šibom
protresa prašni tepih.
Nemoj gaziti u glib blatniji od svakoga straha što te guta.
Pred tobom svijet je kao puna čaša, kao prazan tanjur. Hoćeš li
vjerovati njegovoj zadnjoj kapi ili prvome zalogaju?
Zjenica za nježnost
Rasla je šuma usred jezera, mislili smo da krivo vidimo, neki
ispremiješan svijet.
Pitala si kakva je zjenica potrebna da spazim nečiju neodlučnost?
Pobojah se da sumnjaš u šumu koja te, jedva stršeći iz vode, uvjeravala u
nježnost.
U tebi nježnost se bori s mećavom, kažeš i nazoveš zimsku službu da
mi otkopa zjenice.
Da promatram kako te polako prekriva jezero, kako postaješ podvodno
drvo koje zaobilaze nemušte ribe.