Basic HTML Version
136
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Jesam li mahao?
Prizivam huk davne željeznice u Sloveniji. Gledao sam kroz poluotvoren prozor,
vrbe su pile iz rijeke, ljudi se povukli u udaljene bajte. O mene su se odbijale slike,
svijet se stiskao u prošlost, mašem, mahao sam, jesam li mahao? Brda šapću o
sprovodu vlaka, dovući će noć i ukinuti sve što se doista miče. Preko stakla kupea
snimao sam vlastiti pogled, a spazio suton što se valja iza brda.
Sve smo češće propuštali postaje, pala je sumnja da se lokomotiva pomračila, da
vozač veze goblen rascvale apokalipse. Jesam li mogao stati dok su vagoni ubrzavali,
mogu li biti istovremen sa sobom ondašnjim i zaustaviti divljanje vlaka?
Sava proteže ruke i noge, ustaje iz ispisane mentalne slike i potapa pamučnu
prošlost. Raspori goblen.
Prvotna pećina
Kroničar tišine lomi olovku i pokušava zaboraviti abecedu. Mrska mu
je gramatika odijevanja i vraća se u prvotnu pećinu. Ne podnosi čak ni
altamirske crteže ljudi, pali svijeću i moli se samome sebi.
Bog ga miluje po kosi i šuti. Daje mu tišinu narezanu na nevidljive
igrače kocke.
No kroničar prezire čak i igru.
Gasi oči, izuva se od sebe, broji unatrag sve do postanka.
Obećanje
Eva ne podnosi mrak što se ljušti kao pepelno paperje i sipi po
staklima. No izgovara sve same iznevjerene riječi, otpatke odumrlih
razgovora i davno zbrisanih ljudi.
Vjeruje da joj stopala još uvijek raspoznaju boje i da može prešutjeti
svoje odbačeno prstenje.
Eva misli da ne mora objašnjavati svoje ženstvo, radije mami medene
tumače da joj govore.
Tijelo joj je raž koja nestaje u poluspretnim ustima. Preostaje joj
samo obećanje koje još ni jedan Adam nije uspio ispuniti.
Slučajni raj
Ljeto je preplaćeno. Ne mogu mu srušiti cijenu zažarene glasnice. Kupači su
zarobljeni u smežuranim gušticima. Mržnja stisnuta među kamenjem, pouzdano
pohranjena za zimska juga.
Pazite da vam noge ne utonu u smrtonosni pijesak, da iz koštice ne iscuri
ljepljiva sluz ljeta.
Boje se podvrgnule prilagodljivijem oku, na pragu ste divote, slučajnog raja
u koji ulaze samo mrtvi. Na rubu ste plaže za koju je pitanje hoće li dočekati
zimu, pokraj mora u kojem je podivljala plava.