Basic HTML Version
132
riječi
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom
Valjalo bi, naravno da bi valjalo, ruži ne odreći ime,
mada će ona i bez njeg mirisati. Valjalo bi opisati agresiju –
kako i na koji način bura opsjeda moju kuću, kako i na koji način
se kuća brani, ako se brani, valjalo bi bez ostatka probuditi još neprobuđene
i reći im, s najvećim povjerenjem i ozbiljnošću u glasu:
Došao je kraj,
zvuči kao krah, al nije to, ovo je
BEZ POVRATKA. Valjalo bi se tad nasloniti
na vlastito uho, ma koliko smo jedno s njime, ustvari uroniti u sebe i
izroniti posljednji komadić pustoši i reći mu, bez okolišanja i s olakšanjem:
Bez tebe sam kao bez sebe, ali dalje mi je sam.
To je taj trenutak
dvostrukog, mnogostrukog užasa kad će pravo stanje stvari doći po svoje,
kad se mora reći da sve što nas je snašlo povlastica je sindroma pohlepe
koji, poput vjetra, zauzeše naše unutarnje sobe u onim kućama
koje bijahu napadnute vjetrom ili čime drugime, nevažno, ali valjalo bi,
napokon i bez odgode, stvari nazvati pravim imenom, što ne znači da
smo posve precizni s organom jezika, da nas on sluša, da nam služi,
da je naše ništavilo namah u suglasju s njegovim moćima
izmišljanja, obnove simbola, snova, života koji se konačno
gasi svakim slovom. Nesumnjivo bi sumnjivo bilo,
ma kako lakomisleno izgledalo, prešutjeti išta o šutnji,
o tome kako nas stvari vide. Na putu ovom bez karte puta.
Pribranost
U sobi me sačekuju stvari
useljene u mene, škripe kao gume
automobilske pred nesreću
Ako im dam do znanja
da sam dostojan vlastite nesreće
produljujem im smrtnost
Ako ništa od toga ne poduzmem
posao ovaj zacijelo je nedovršen
Rigati nam je, rigati, prava je prilika
Poput posve nevine djece
ostavljam im na volju
na ljute psovke spreman