Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
117
Dorta Jagić
UŠICA IGLE
Da, nedostajale su mi duge subotnje kave s njom.
I njezino lijepo, živo lice, s osobitim hičkokovskim glamu-
rom krhke plavuše koja izgleda kao da će svakoga časa
automobilom pobjeći iz grada s elegantnim okruglim
kovčezićem i neproničnom tajnom. Nije čudo da su je u
Zadru svi znali, između ostalog, jer je doselila prije neko-
liko godina iz vječnog Pariza u pomalo nezgrapnu kuću
na Boriku nasljeđenu od pokojnih roditelja. Meni, tada
aposolventici psihologije i novinarstva, iznajmila je preko
oglasa tavanski stan, kako je rekla, samo da ne bude sama
u kući. Nije se mnogo družila, ali svi su je voljeli, makar
izdaleka. Ma koliko to otrcano zvučalo, bila je neobična,
čak i fizički, imala je upadljivu tetovažu oriborosa na lijevoj
šaci. Iako je bila ponešto amorfna i razbarušena, imala je
svoje specifičnosti i uhodane rituale, primjerice, svake je
subote navečer gledala “Doručak kod Tiffanija”, nedjeljom
je svirala orgulje i, nekim čudom, bila jako alergična na
naranče. Jako ih je voljela, ali kad bi pojela naranču, sva
bi se osula, i lice bi joj nateklo. Ja bih joj subotom ujutro
donosila novine i popile bismo kavu na terasi.
Sad kad se svega sjetim, priznajem, i ja sam je
tih dana malo preznatiželjno gledala kroz prozor. Srećom
su zastori bili zahvalno ružičasti i prozirni. Zapravo,
bolje reći, špijunirala sam je, probadala joj tijelo svojom
novinarskom iglom pogleda. Ništa se nije mijenjalo, još
je uvijek spavala na debelom plavom tepihu, duboko
kako je to mogla samo Trnoružica. Ali nigdje ni vretena
ni starice. Samo jedno malo tijelo u kojem je zaključana
lijepa žena. Vanja je ležala na tepihu, kao da je upravo
krenula na posao pa se spotakla i pala, u sivom kostimiću
i crnim štiklama. Pored njezine glave bila je već valjda
sto puta pročitana knjiga priča “Jonny Panic and Bible of
Dreams”. Da nije predslovno shvatila knjigu stare Silvie
Plath? I, uostalom, kako je moguće toliko spavati? Je li
to bila reakcija na preseljenje u manji primorski grad iz
Pariza, ili ipak zbog već pedesetog ljubavnog razočarenja?
Iako nije o tim stvarima pričala mnogo, znam da je prije
nekoliko mjeseci ostavila nekog mladog košarkaša kojeg je
sve češće morala financirati. Moja stara ujna iz Zagreba,
među urbanim depresivcima i borderima poznata psihi-
jatrica, tvrdi da se kod njih radi o morfeoterapiji, jer da
je ta Vanja jednostavno izgorjela. Neki znaju da je bila
još uvijek ljuta na rat, na globalno pregrijavanje, na neo-
liberalizam i na komunizam, i na istočnu i na zapadnu
civilizaciju, na napuštena sela, i prekrcate gradove, na
tehnologiju. Nisam joj ništa htjela reći, ali ta moja ujna
Buljan nema pojma. Stvar sam proučila sama, radi se o
prilično rijetkom Kleine-Levinovom sindromu, napadi-
ma spavanja koji mogu trajati po nekoliko tjedana. Tko
zna, možda joj nije loše, uživa uz lagano zapljuskivanje
najnižih beta-valova. U početku smo joj mi budni danima
puštali glasno glazbu, kucali na vrata, bacali petarde,
gnjavili je budilicama. U akciju buđenja bili su uključeni
prijatelji, bivše ljubavi, susjedi, rodbina, liječnici i poštari,
ali Vanja nikome nije otvarala. Unaprijed sluteći prob-
leme, da ne bi pomišljali na provaljivanje, na ulaznim
vratima bila je zalijepljena velika bijela cedulja s debelim
crvenim slovima: NE ULAZITI, SPAVAM! Znali smi dugo
osluškivati, Vanja se ne bi ni pomaknula. Čulo bi se samo
kako plitko diše ili bunca u snu:
- Srce mi je prazno. Srce mi je prazno, prazno.
Iako na tepihu, izgledala je nekako lomno, kao
da spava na vrhu jarbola u oluji. Kao da će iznenada
pasti i utopiti se u nekoj gustoj, vječnoj tami. Neki su
mjerni instrumenti u nama pokazivali da je spavala cije-
lu vječnost, a neki objektivniji tek deset dana. Bio je to
nečuveni skandal za sve, pa je gotovo završilo u crnoj kro-
nici Zadarskoga lista da je: mlada profesorica matematike,
Vanja K.(33), spavala non-stop usprkos svim životnim
obvezama.
Pred vratima njezinog stana kao sjekire padali
su klađenja, tračevi i laičke dijagnoze, bili su tu golemi
dugovi, bipolarni poremećaj, borderline, neuroza straha,
agorafobija, psihoza depresije, socijalna fobija i slično.
Njezin najbolji prijatelj Marko rekao je da je nedavno u
kinu gledala “Melankoliju” Larsa von Triera, i poslije kao
da je bila drugačija. Međutim, golemi račun poslan na
njezinu adresu od zaposlenice iz obližnjeg vešeraja kaže
da joj je tijelo i odjeću naprosto skašila centrifugalna sila.
Vrtoglava sila životnoga kruženja, i, znala sam da je to
s kruženjem u njezinom životu istina. Vanja je često na
našim kavama govorila o kruženju:
Uvijek isto, svaki dan isto. Sve sam probala. Znaš
ono, iste radosti koje se pretvore u bljutavost pa strah.
Uvijek isti muškarci, kućni poslovi, jednadžbe, rješenja,
vijesti, knjige, prijatelji. Sajam namještaja, karijera, auto-
mobili, krizni porezi, nekretnine, statistike, kamate, sve
po 12 kuna. Bla, bla. Mala, ma kako se tebi to da?
Ali što bi ti, Vanja?
Ja bih nemoguće. Nešto neizvedivo. Kao ona deva
iz evanđelja, proći kroz ušicu igle.