Basic HTML Version
118 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
I onda, jednoga jutra jednostavno nije otišla na
posao, spustila je roletne i otišla spavati. Ugasila je svijet
kao lampu.
Vijest o neobičnom fenomenu proširila se gradom
kao da ju je nosio vjetar. Nadahnut njome, jedan je zadar-
ski slikar u gradskoj galeriji izložio pet potpuno praznih,
bijelih slika pod nazivom “Vanja spava”, a likovni kritičar
napisao za izložbenu knjižicu:
Objekt ženskog tijela na vrhuncu kinetičke inhibici-
je, spavanje kao nepostojanje, u praznom i malom labo-
ratoriju snova. Projekt boravka u čistoj apstrakciji, u goloj
geometriji zidova, u bijelom sustavu bez slatko-gorke
životne entropij
e.
Jedna je mlada pjesnikinja i putnica K.M. napisala
za popularnu radioemisiju:
“Vanja je spavala, a vani u svijetu sve je ključalo
od uzburkane vode života. Spavala dok su čupavi man-
drili skakutali duž kičme Kineskog zida, dok se od nekog
teškog vjetra zaljuljala zgrada Parlamenta u Wellingtonu
kao svadbena torta, / dok su usred drevnih kišnih šuma
pjenile šampanjske vode rijeke Usumancite, a na jugu se
pustinje Jemena kočili drevni glineni neboderi Šibama. //
Spavala je u svojoj ravnoj tami dok je potentno Sunce
izbacivalo prelijepe baklje kao nikada prije, /i dok je u
ranu zoru neki starčič u Palermu krečio svoju kućicu u
plavo, / i dok je starica Tomeyo Oba pod svojih 87 godina
oslonjena na drveni štap gazala snježnom prtinom na
Hokaidu. //Vanja je spavala u mrtvoj sobi, dok se negdje
u Južnoafričkoj Republici rodila vesela dvoglava kornjača/
a mužjaci pirinejskog kozoroga po stijenama udvarali
ženkama kao kralj Elvis, /nisko izvijajući tijelo i podižući
nogu.// Spavala je i dok su noge tri daskaša na smeđoj
rijeci Araugari grizli kajmani i pirane,/ a oni su i dalje jez-
dili na plimnom valu. // Možda se tek okretala na drugi
bok dok je stari ratni invalid Saleh Hamid u mirnom sum-
raku rehabilitacijskog centra u Asmari kartao i pio kavu
s drugovima, ili kada je posavski ribar spasio hromog
dječaka od utapljanja.// Spavala je i kad je izbio požar kod
susjeda zbog starih instalacija. Kakva šteta!” K. M. Je na
kraju čitanja duboko uzdahnula.
A kako se poslije saznalo, spavala je i dok ju je
Bog u kojeg nije vjerovala slušao sa svojim posebnim
slušalicama. I baš kad ga je u snu zamolila da je uzme
s ovog praznog svijeta, nešto se neobično dogodilo.
Točnije, čudo. Kroz zatvoren prozor u stan je, kao divovs-
ko sunce, ušao neki starinski lijep muškarac s brojnim
ožiljcima. Odložio je i poljubio ju je. Poslije nam je pričala
da je osjetila njegov poljubac nalik prvoj jutarnjoj kavi,
samo bolje. Nije vrisnula, niti zvala upomoć. Samo ga je
mirno upitala za ime, kao da je došao na neki šalter.
Ja sam uskrsli Isus, onaj kojeg na Zemlji više nitko
ne uzima ozbiljno.
Pa jasno. Napokon nešto nemoguće! Čudo.
Osjetila je žeđ i počela se smijati cijelim tijelom. Vrata sta-
na širom su se otvorila i zagušljivu sobu ispunio je svježi
kâd naranči iz Jaffe. Isus je stajao u kutu i stvarao naranče.
Na zvuk gromkoga smijeha u Vanjin su stan dotrčali baš
svi; roditelji, prijatelji i susjedi sa svojim prijateljima. Kao
čičak, netko je od njih za ruku slučajno ponio i novinarku.
To sam bila ja, njezina podstanarka Magdalena.
Bilježila sam sve što se događa na prvi papirić koji
sam našla na podu. Nakon prvotnog oduševljenja što je
Vanja opet budna, većini je znatiželjnika bilo krivo što se
Vanja na taj, recimo to tako, nestandardni način probu-
dila. I što se događa nešto netradicionalno, i to suludo
čudo s narančama. Marko je viknuo – zaustavite ga, Van-
ja je alergična na naranče! Predsjednik kućnoga savjeta
odmah je nazvao policiju i biskupa da provalnika privede
nadležnima. Neke su žene plakale što sveti gost nije pro-
pisno mršav kao na slikama i nema plave lokne, a neki su
susjedi psovali, molili Boga i razmišljali kako Vanju spasiti
od ovog čudnog Isusa. Susjeda Anđa je ubrzano molila
fosforoscentnu krunicu i škropila zidove svetom vodi-
com, ali situacija se nije bitno mijenjala. Čim bi ih uljez
s ožiljcima na čelu i rukama duboko pogledao, smjesta
bi mu se ljubazno nasmješili, i s nelagodom osjetili da
im je utroba osvjetljena i izokrenuta svima kao smrdljiva
čarapa. I da ih nekako, i protiv njihove volje, obuzima
milina. Dok ih Isus ne bi gledao, stari su joj prijatelji s
fakulteta došaptavali da ga šutne nogom u prepone i
pokaže mu vrata, da on nije tip za nju, da je dobar, ali
antiintelektualan. Vanja se sve življe smijala, naranče su
padale sa stropa i pucale, a Isus se i dalje nije obazirao na
gužvu, prijetnje. Napokon su te naranče postale kašasto i
ljepljivo jezerce soka u samo pola sata. Načelnik općine je
viknuo da su Vanja i Isus mađioničari i fanatici i da bi bilo
najbolje da plate porez i odsele iz grada. Na njegove su
riječi opojni zrak sobe ispunili klicanje i povici – Raspnite
ga, raspnite!
- Nemam vremena, drugi put - načelnik je mahn-
uo rukom i brzo izašao. Naposljetku se svjetina smirila i
capavo uz kukanje pobjegla od rastućeg jezera narančina
soka. I ja sam izašla iz stana, ulupanoga srca spustila se
u svoju sobu sve zapisati na veći papir i nešto čitkije.
Naslovila sam to «ČUDO S NARANČAMA».
Poslije sam osluškivala i čula kako se nakon
nekog vremena Vanja prestala smijati. Čula se glazba iz
filma
Misija
. Zamišljala sam je kako promatra kroz prozor
jato lastavica nad horizontom lete prema narančastom
suncu. Za nekoliko dana dala mi je otkaz, jer se više
ne boji biti sama. Otada bih je samo ponekad srela na
tržnici, kupovala je naranče. Uskoro je pukao glas da je
Vanja nestala, otputovala, vratila se u Pariz. Danima sam
okretala telefone, raspitivala se, ali tek tu i tamo pokoja
poluinformacija, slutnja. Nedavno je neko dijete nacrtalo i
zalijepilo na njezina vrata crtež kako iznad njezine zgrade
nad dimnjakom leti veliko jato deva, a samo jedna prolazi
kroz ušicu igle.