Basic HTML Version
116 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
PISMO
Alma piše: Pretpostavljam da se nećeš javiti. Prvi susret ostat će zadnji susret. Možda ne treba reći baš sve o
sebi. Kiša pada, umjesto snijega. I grlo je stegnuto, kao usko ždrijelo bez početka i kraja. U sobi je ružmarin: jučer sam
slušala prijatelja kako priča o oradi, sutra očekujem sir iz Novog Vinodolskog. I prepravljam danima priče u kojima se
spominje smrt, seks, izlučevine, Mediteran i bilje. Kupujem na njuškalo.hr parfem s mirisom zelenog čaja, pjevušim
novu stvar Jelene Rozge, odnosim staru haljinu krojačici da je prepravi i čekam tvoj poziv. O ne, ja te neću zvati!
Očekuješ li moje uzdahe, genitivne metafore, meškoljenje, pričanje? Ne razumijem znakove. Tko zna što se skriva ispod
tvojih usputnih rečenica? Cigarete, možda si ih se odrekao. Ah, vani se naoblačilo, dosadni vrapci ponavljaju jedno te
isto, na mrežama ljudi se smiju bezuspješnim pokušajima. I dan je dug, predug. Tko će odlaziti na šetnje po ovakvom
vremenu? Sutra u ovo vrijeme razgledavat ću zbirku kukaca u nekom drugom gradu i možda te zaboraviti, izbrisati.
Adio i sretno ti dugo toplo ljeto, tvoja Alma