Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
115
Darija Žilić
TRI PRIČE
OTVARANJE
Niti je riba meso, niti je Dalmatinac čovjek, rekao je Marko. Na stolu su bile pastrve, srdele, limun, češnjak.
Za stolom, uz Marka, sjedila je Marta. Ah, ne znam što si pomislio, ali meni je sada svejedno, rekla je Marta i otpila
potom malo mineralne vode. Ti si još uvijek izvan sistema, čudno, kaže Marko odmičući tanjur s ribljim kostima.
Možda sam pogriješila, nisam trebala govoriti sve o sebi. Taj netko o kojem su Marko i Marta pričali jest čovjek s
kojim je Marta razgovarala samo jednom u životu. I sve mu je ispričala. Obiteljsko stablo, nedostatke, pogreške.
Da, nisam smjela pričati o sebi. Odavno sam odlučila da se neću otvarati. Ali, kao što vidiš, ne prestajem. Uzela je
potom jednu srdelicu i pojela je u trenu, baš kao što to čini Markova mačka. Marko, sistem, sto puta sam ti rekla da
sam se bojala. Zgrade, institucije, činovnici, birokracija, sve me to plašilo. Čudna si, nastavio je Marko. Otvaraš se,
kao da puštaš nepoznatome bujicu misli, sve što te tištilo. Što mogu, srećom, sada su dugi dani i snijeg ne pada.
Mogu u vožnju biciklom, pa se neću zbedirati, nastavila je Marta. Nemoj jesti češnjak, Marko. Ah, sad je kasno.
Pojeo sam i previše češnjaka. Riba nije meso, bit ću gladan za dva sata. Ah, i ti si čudan, samo meso, meso. Nije
sve u mesu. Nije, branio se Marko, ali što mogu. Hej, Marta, zaboravi ga. Nadam se da nećeš patiti. Što ti je, Marko,
nisam dijete?! Na balkonsku ogradu sletio je vrapčić. Kroz prozor Marko i Marta gledali su kako ptica uzima priprem-
ljene mrvice kruha i odlazi. U vrtu već je bilo puno matovilca, a i narcise su se rascvjetale. Idem ja, rekao je Marko,
idem, moram još završiti obračun. Vidimo se, Marta. Marko je brzo očistio ruke salvetom i krenuo prema vratima.
Nije stigao popiti crno vino. Marta ga je ispratila i vratila se u kuhinju. Stol je bio pun ribljih kosti, poželjela je u
kuhinju pozvati sve mačke iz susjedstva da se najedu i da s njima, u razgovoru, provede monotonu proljetnu večer.
ŽIVOTINJA
Evo, pomakla sam sat unaprijed. Nije šest, sada je sedam sati ujutro. Dan će biti duži. Snijeg i dalje pada. U
sobi je napola dogorjela svijeća s mirisom lavande, knjige na podu, šminka na ormariću, a ispod kreveta je Životinja.
Baš tako Životinja. Nisam niti znala da ispod mog kreveta spava istovremeno Životinja i da rano ujutro ustaje prije
mene i odlazi tko zna gdje. Nisam znala sve dok mi dijete nije reklo: Tu je Životinja. Dijete od tri godine saginje se i
traži je ispod kreveta, pa onda razmiče deke i jastuk. Gdje je, gdje? Tko?, pitam. Životinja, dokina. Dokini su zločesti
ljudi, dijete ima posebno ime za njih. Ne znam odakle djetetu ideja o Životinji u sobi. U trenu sam se prepala, jer,
tko zna, možda zaista ovdje pored nas živi neko nevidljivo biće koje mogu vidjeti samo mali dječaci. Ispitujem
dijete o Životinji. Evo, tu je, ispod je, pokazuje ručicom. Prihvaćam njegovu tvrdnju, kažem mu da je Životinja bila
ispod kreveta, ali da je rano ujutro otišla negdje i da je nema. Kako znaš da je ovdje Životinja, kako izgleda?, pitam.
UUU, velika je, kaže dijete. Onda se nas dvoje spuštamo na krevet, koji se počinje lagano pomicati, škripati. E, to
je Životinja, kaže. Škripa kreveta bila je znak da je netko s nama, a moje kretanje sobom, koje je dijete čulo dok se
nalazilo u prizemlju, također je bilo znak da se netko drugi tu gore kreće i živi. Milujem dijete po glavi. Dajem mu
poljubac, a dijete uzima ruž i crta po mom licu. Odlazi do kompjutora i kaže: Idemo gledati jovca? I onda gleda crtić
u kojem lovac lovi divlje životinje. Je li to naša Životinja?, pita dijete. Nije, nije, kažem mu i prekidam gledanje crtića
u trenu dok metak leti prema lavu. Šubi, dubi, dubi, mene bole zubi, to ćemo sada pjevati nas dvoje. Može, kaže
dijete. I pokaže svoje bijele zubiće. Mene ne boje zubi. Jel naša Životinja velika?, nastavlja dijete s pitanjima. Je, jako
je velika. Nje sad nema, ona rano jutro odlazi iz kuće i nećemo je tek tako lako vidjeti. Dobo, veli dijete i nastavlja
pjevati. Snijeg pada. I sve se čini nestvarno. U tom satu, koji je začas proletio, u tom intervalu od šest do sedam,
tko zna što se zapravo dogodilo. Je li ovdje bila neka Životinja? Velika, dokina. Ili nije. Nitko sa sigurnošću ne može
reći. Dijete nakon pjevanja odlazi iz sobe i nada se da će sutra ujutro vidjeti Životinju.