Basic HTML Version
114 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
***
Otputovao je. Prvi put nije bila ustreptala i izmučena od grča u želucu, izluđena od ljubomore na stjuardese,
profilne slike i sve druge žene ovog svijeta.
Sve joj je to odjednom nekim čudnim čudom bilo nevažno i gotovo smiješno. Poslije skoka iz padobrana sve na
ovom svijetu dobilo je neku novu optiku i postalo drugačije.
Pogleda oko sebe.
Minimalistički namještaj, ekrani, daljinski upravljači, zagušene boje na zidovima, ogledala, imitacija cvijeća, kožni
naslonjači, složena odjela i cipele u garderobi…
Sve je bilo kuul, kao iz kataloga. Niša nije odskakalo od ničega. Prvi put sav taj luksuz učini joj se hladan, dalek i
tuđ. U tom stanu ništa nije bilo prepoznatljivo, drugačije i svoje. Ništa nije imalo svoje ja.
Sve je bilo nekako „ostrašćeno“
,
sve je bilo sterilno i ravno kao u labosu… Ne, to nije bio dom.
Opet joj bljesak pred očima, ta sekunda skoka iz aviona i sve se zgusnulo. Bez misli i daljnjih mentalnih analitika
još jednom pomno pogleda oko sebe. Učini joj se kao da je u nekom spotu, a ne u stvarnom životu. U jednom trenutku
prođu je srsi od besmislenog jurećeg, trčećeg života, s njim i oko njega.
Lagano kao da se sprema na vikend - spakira svoje stvari, bez poruke, bez riječi izađe iz stana.
Ubaci ključeve u poštanski sandučić.
Naruči taksi i ode iz njegova života.
***
Otišla je.
Otišla je iz njegova života i iz svijeta kojem je do jučer pripadala. Jednostavno je prerezala. Sve je prerezala! Sve
poveznice, niti i vrpce koje su je vezale za dosadašnji način življenja.
Uputila je otkazno pismo u svoju tvrtku, platila stanarinu i otkazala stan. Ljetnu odjeću odnijela je u karitas. Naz-
vala je antikvarijat da dođu po sve knjige koje ima u stanu jer ih želi pokloniti. Podigla je svu ušteđevinu
s knjižice. Otvorila
poštanski pretinac i otišla.
Kamo? Kad je stigla na glavni kolodvor sjela je u prvi vlak na međunarodnoj liniji.
U zabludi ste ako mislite da je poludjela. Nije. Bila je pribrana. Staložena, složena i posložena da bolje nije mogla.
Za početak jednostavno je odlučila malo putovati, gledati, razmišljati… Samo putovati. Odlučila je živjeti svoj
jedinstveni život na najbolji mogući način.
Nije još znala sve detalje o tome. Sve će se već nekako posložiti. Znala je jedino da ne želi više biti robinja dosadašnjeg
života. Zapravo bila je gladna ljubavi. Ivan ju nije učinio sretnom, a vjerojatno ni ona njega.
Sve je to zapravo bilo bez veze, kao pucanj u prazno.
Sve je zvonilo od prazne praznine.
Toliko je trčala za tom ljubavi, toliko se grčila da dobije poneku kap nježnosti, toliko se upinjala za svaki zagrljaj, a
sve u svemu pravog istinskog osjećaja nije bilo. On nije znao voljeti. Njegov život bio je psihoza, gimnastika i kaćiperaj. Bio je
lijep kao sam bog Apolon, ali iz njega nije zračilo ništa. Ništa što bi oni razmjenjivali, ništa što bi ju nadahnjivalo.
Ne želi se više grčiti za kap ljubavi, nema smisla. U redu, ako joj nije suđena, nije joj suđena, pomirit će se s time ili
neka ljubav pronađe nju. Neka ju izvoli sresti. Dosta je bilo te sumanute trke. Polako, vidjet će već što će i kako će. Nije se
bojala života, pustolovine, nije se bojala donošenja odluka.
Jedina osoba kojoj je napisala pismo bila je njena majka. Jedina vrpca koju nije prerezala bila je ta pupčana vrpca,
kao jedina sigurna gurtna kad skačeš iz aviona.
Napisala joj je da će se vratiti za godinu dana, kako će joj pisati, da mobilni telefon ostaje isti te da će kontrolirati
mail poštu, neka se ne brine, pit će vitamine i sve će biti u redu.
Bila je pomalo umorna kad je ušla u vlak. Bio je to noćni vlak za Amsterdam. Obožavala je Nizozemsku slikarsku
školu, a posebno Rubensa. Oh, za početak će si priuštiti to uživanje. Čudesna igra svjetla i sjene na njegovim platnima…
Razmišljala je neko vrijeme o tome, a onda se polako počeo puniti kupe.
Nije joj se htjelo razgovarati ni s kime. Pravila se da je gluhonijema. Oh, kako je to dobar štos da se čovjek spasi od
neželjenih komunikacija u putničkom prijevozu. Uronila je u svoje misli i nije ni primijetila kako se ta situacija poskliznula
sama od sebe. Neki bucmasti tetak preko puta nje čak je sažaljivo komentirao gospođi do sebe kako je lijepa i prekrasna
samo je strašna šteta što ne čuje.
Malo pomalo pustila je da ju opija jednolični zvuk kloparanja kotača s pružnih šina. Odjednom kao živi san
obuzme ju osjećaj slobode, osjećaj nekog novog rođenja, osjećaj novog skoka iz padobrana …
Tu i tamo pojavio bi se reski fijuk lokomotive, a sve ostalo je bilo dam, dam, dum, dam, dam - Amsterdam,
Amsterdam…