Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
113
Sonja Zubović
AMSTERDAM,
AMSTERDAM
- Skoči!
- Ne, ne mogu. – vrisnula je.
- Hajde, skoči! - reski glas postane još reskiji.
- Ne. Neće ići! – jedva prošapće.
- Ne razmišljaj! – odbije se od nje kao jeka.
- Ne mogu, odustajem!
- Nije to ništa! Hajde! Pokušaj! Ne budi luzerica! Mogla je to i Klara i Eva, a ti ćeš sad ovako! Ne budi smiješna.
Zažmiri i skoči! - miješala se kakofonija glasova iza njenih leđa.
U jednom neočekivanom trenutku njen strah dotakne točku nestajanja.
Stisne oči i skoči. U prazno.
Skočila je kao da skače u smrt.
Sekunde ili vječnosti, sekunde kao vječnost, vječnost kao sekunde...
Bez misli.
Slobodni pad.
Između sekunde i vječnosti trznula je gurtna. Padobran se otvorio.
Tek tad je osjetila da je počela disati.
Zaleluja zrakom kao mjehurić od maslačka u sigurno spuštanje. Neopisivo i prekratko.
Ono što je najljepše prebrzo prolazi. To je nepisano prokletstvo istinskog uživanja. Krošnje su izgledale kao male
zelene kuglice uz prostrte prekrivače žitnih polja i razvaljane blage brežuljke koji se u tren oka pretvoriše u jasan miris
zemlje i padobranske svile.
Netom nakon toga opali ju jedna pa druga noga u stražnjicu.
Zvalo se to krštenje prvog padobranskog skoka.
- Bravo, bravo! – veselo su gugutali iskusni prizemljeni padobranci.
- Čestitam! Kako je bilo? – upita razdragani crnokosi muškarac
Nije mogla doći do daha. Ni do vlastitih misli. Veseli prizemljeni padobranci učiniše joj se kao vrane koje grakću,
a on je pita kako je bilo. To da mu odgovori? Da je skočila kao u samu smrt, da je skočila iz čiste ljubavi, a doživjela je…
Doživjela? Eh, uz snažne udarce u stražnjicu… Što da mu kaže što je doživjela?
Nije ni sama mogla razabrati amorfnu kašu svojih misli i intenzivno osjećano iskustvo. Sve je to bilo duboko i
iznad granica što ih oblikuju riječi. Sve je bilo kao neka zgusnuta prolaznost života. Nekako tako. Nešto tako… Oh, ne,
nije mogla više misliti o tome.
Skočiti tobože iz oklade. Smišljeno, kao dio igre u lepezi zavođenja ili kako vratiti natrag njegove osjećaje. Pokazati
se ženompanterom, ženomtigricom, ženomdivljommačkom! Pretvoriti se iz običnosti ženke u neku drugu nesvakidašnju
intrigantnu i uvijek zanimljivu partnericu.
Njemu se to sviđalo. Želio je ženu koja ga može pratiti u svemu. Bio je dinamičan, poslovan. Hiperaktivan? Ona
je već lipsala sustižući ga. Vjerovala je da ga voli. Bio je muškarac koji imponira ženama. Uspješan i siguran u sebe. Znači
li to i moćan?
Neprestano je treperila oko njega još otkad je počela njihova veza. Preživjela je jedrenja, skijanja, razgovore s
mudroglavljem njegove tvrtke, mnoštvo ispraznih poslovnih večera, noćna kupanja, depilacije, liposukcije, masaže i zate-
zanje kože… pa evo, da bi ga zadržala i iz padobrana je skočila.
Točio se šampanjac. Slavlje, druženje i plesmjehurića iz slatke čaše pa tako sve do jutarnjeg sna uz njegova ramena.
O, da, sve je imalo neku sjajnu budućnost. Žena divlja mačka sa devetsto života imala je sve konce u svojim rukama
Činilo se.