Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
111
o svemu, a ne ono što živimo. Mora reći Lidiji kako sebe uvjerava u nešto u što i sama ne vjeruje, kako su oboje
zarobljeni u strasti kojoj konačno moraju reći dosta.
***
Lidija je gledala nebo sa svojeg balkona. Tisuću zvijezda biserno čistih između tamnih rupica prostranog
svoda nad njom. Šteta što on ne može ovo vidjeti sa mnom! Mi oboje znamo da ja tebe volim i imam samo tebe,
mislila je što će mu reći čim ga opet vidi. To je naše znanje, bez obzira na tvoju vezanost, bez obzira na sve, ti
si moja sreća. I dok sviće, Lidija se ne odvaja od pogleda na zvijezde. Neobična je tišina i vlada mir. U naručju
joj spava mali crni pas. Diše polako, crna topla loptica. I dok spava, diše ljubav i svojim je dahom dijeli i širi do
postelje onoga koji je sada s drugom, tek što je otišao od nje. Lidiju je počela slamati praznina slutnje ljubavnice
kojoj će netko uzeti mjesto. Iscrpljena, nezasitna, nestrpljiva, ode napokon u krevet svjesna koliko si života i slo-
bode uskraćuje. Jer život se sveo na čekanje njega, na njegov poziv. Jer ona ne zove, ne požuruje, samo čeka i to
je počinje razarati.
***
Kad bi je, mislila je Anita dok je djecu odvozila u vrtić svako jutro, moglo nešto utješiti, skrenuti pažnju
na mnogobrojne druge stvari s kojima se susreće svakodnevno? Zašto joj djevojčice zapravo idu u vrtić? Ta ona
nije stalno zaposlena! Ona ne mora sjediti u uredu kao druge žene i nervozna dolaziti s posla, ona ima vremena
posvetiti se djeci i njihovim aktivnostima!
Anita je, u dugim šetnjama gradom u kojima nije gledala izloge, nije ulazila u dućane kao druge žene,
hodala i hodala probijajući se kroz rane jutarnje magle do sunca i razmišljala o svom braku. Danijel je u toj banci
po čitav dan, uredno joj se javlja telefonom kad završi jedan sastanak i prije nego što počne drugi, i Anita je malo-
pomalo osmjehujući se suncu, došla do zaključka da je njezin brak zapravo telefonska veza. Napravit će ručak,
otići po djecu, ostatak će dana provesti s njima crtajući i slažući kolaž, ili će otići u park. Koliko dana nalik jedan
na drugi! Pa ipak, nije se žalila. Dani joj nisu smetali, ugodno se osjećala pri pomisli da je u braku s predsjednikom
uprave koji donosi kući pristojnu plaću i brine o njoj i djeci. Ušli smo u rutinu odnosa, pomisli, i već bi joj se noć
prikradala iza leđa obavijala je i stiskala oko struka, ujedala je do srca tek kad bi djevojčice stavila na spavanje i kada
bi, kao obamrla lutala pustom kućom navečer, prepuštena slabosti i svojoj unutarnjoj grozničavosti. Sama Anita,
bojažljiva Anita, luda od straha da ne bude odbijena, ismijana, prezrena od vlastitog muža ako ga samo pita
primjećuje li je još uvijek, vidi li je još uvijek kao ženu, a ne samo kao majku njihovih divnih djevojčica, njihovih
anđela koje uspavljuje svake noći prije njegovog dolaska? Sve što je radila, radila je zbog njega, čekajući taj zagrljaj,
jedan jedini zagrljaj u noći koja ne dolazi, jer ta je noć već davno prošla, Anita je se više i ne sjeća.
***
Danijel u boli besane noći shvati da je strast za Lidiju isparila, pretvorila se u prigušeni zatomljeni jauk i
drhtaj, iscurila negdje preko nožnih prstiju, isparila kroz kožu i graške znoja na čelu i oko usana. Usnuo je strašnu
boginju odjevenu u crveno koja u ruci drži mač, ima račvasti jezik s kojega kaplje krv, suknju od odsječenih ruku
i ogrlicu od lubanja, a oko vrata joj se ovila kobra, i ona mu šapuće: Ja sam Kali, zastrašujuća, u meni je strast i
patnja, demone sam uništila, sve što vidiš na meni, dobro me pogledaj i prestravi se jer sila sam svemira! Stva-
rateljica sam i razarateljica, ona koja uništava zlo, koja pobjeđuje vrijeme, koja stvara život... Danijelov krik bio je
dugačak i glasan. Anita se probudi i naglo ga zagrli. Čvrsto ga privine uz svoje grudi koje su podrhtavale uzbuđeno
i provirivale sramežljivo ispod prozirne crvene spavačice.
Danijel pogleda ženu dršćući u groznici i jednim joj snažnim pokretom strgne i podere tu strašnu krpu na
njoj. Nikada više nikada više ne odijevaj ništa kad odlaziš u našu svetu postelju, srećo moja jedina, dušo moja,
ljepoto moja, ti si sav moj san, svoje sam srce učinio mjestom spaljivanja, kako bi ti, o tamna, što loviš na mjes-
tima spaljivanja, mogla zaplesati svoj vječni ples, boginjo moja, kraljice moja, ljepotice moja, volim tvoja bedra,
volim tvoje male grudi, volim tvoje bijele ruke, tako nježne, tako me nježno grle, oprezno, bojažljivo, ja sam tvoj
muž, ne boj se mila grliti me, imaš na to pravo, volim tvoju kosu, volim tvoje oči, volim tvoj miris, oprosti mi što
sam te zanemario, oprosti što te nisam vidio, oprosti što sam te ostavio duge noći samu, ne znam što mi je bilo,
ne znam što mi se dogodilo, sve ću ti nadoknaditi, obećajem, ljubavi moja…moje je srce mjesto spaljivanja, svoje
sam srce učinio mjestom spaljivanja… Danijel je buncao bengalski hvalospjev kojeg je čuo u Istanbulu na ulazu u
indijski restoran na poslovnom putovanju s kojeg je Lidiji donio jastuke za njihov otoman, njihovo mjesto tajne ljubavi.