Basic HTML Version
110 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Maja Gregl
ANITA
Što bih još mogla učiniti? Pitala se Anita svake noći u hladnoj bračnoj postelji dok je muž već bio u dubokom
snu, umoran od cjelodnevnih sastanaka. Bio je predsjednik uprave banke od povjerenja, jedne male banke koja
se specijalizirala za bankovne kredite malih poduzetnika, i svako jutro sat i pol prije polaska na posao odijelo,
čista košulja i kravata čekalo bi ga spremno, kao kazališni kostim koji je sašiven po mjeri, baš za njega, baš za tu
najnoviju ulogu u budućoj hit predstavi male putujuće kazališne družine. Ima li ljubavnicu ili je zbilja premoren?
Ah, premoren sam, kaže kad se okrene na drugu stranu, a ona je u novoj crvenoj prozirnoj spavaćici posutoj kao
krv tamnocrvenim srcima, tek kupljenoj za taj svečani trenutak njihovog zajedničkog života, kojem se Anita sve
beznadnije nada. Čemu se uopće nada? Njegovom pogledu, njegovom dodiru, njegovom zagrljaju ili osmijehu
prije spavanja? Svega je toga već odavno nestalo i Aniti nije preostalo ništa drugo nego posegnuti za priručnicima
i časopisima u kojima je u pismima čitateljica i intimnim rubrikama prepoznavala svoju priču. Užasavala se svih tih
prijekora psiholoških savjetnica i kolumnistica za ženske probleme kako je krajnje vrijeme trgnuti se iz lažne idile
i bračnog kompromisa koji nikamo ne vodi. Da, tu su djeca. Najednom se Anita sjetila svoje dvije djevojčice, tako
su male, još u školu nisu krenule, još je rano misliti o rastavi, ali ako ovo potraje… Anitina želja za dodirom bila
je želja žene koja je provela neke sretne godine sa svojim mužem, jednostavna i iskrena do boli i nije joj bilo jasno
zašto su se udaljili, zašto joj svake noći okreće leđa, a po danu je ljubazan i to je već izluđuje.
***
Lidija je za to vrijeme, zavaljena u svoje raskošne orijentalne jastuke što joj je dragi donio s poslovnog
putovanja iz Istanbula ispravljala zadaće iz latinskog. Škola joj počinje tek drugi dio popodnevnog turnusa, pa se
sutra još stigne izljubiti s njim prije predavanja. Obožavala je njegovo lice, boju njegovih očiju, njegove ruke koje
ju grle još na vratima, miris njegove kose koja se zapliće u njezinu. Često se pitala priča li sa ženom prije spavanja
i što joj može reći nakon što je obasut kišom poljubaca nježnim i vlažnim kao rosa otišao od nje? Imam li pravo na
san s tobom ako ga već dijeliš s njom? Što sam uopće ja ako nemam ljubavi? Ne postojim. Lidija je u tim trenucima
mislila o sebi odvojena od sebe, kao ponuđeno tijelo obdareno ljepotom koje je bila svjesna u svakoj svojoj kretnji,
dok mu prilazi gola zamahujući svoju dugu tamnu kosu. Živahnost njegovog dodira ulijevala je njezinom tijelu
svakim danom sve jače samopouzdanje i osjećala je kako se misterij svijeta prepoznaje ovoga časa u onome što je
vidljivo, a to je njezina ljepota s kojom je on otišao u bračnu postelju svojoj ženi, koja više nije budna.
Ima djecu, pomisli Lidija i nesvjesno se trgne, koju ona neće nikada imati s njim, niti bilo s kim, jer ih ne
može imati. Pad s konja u pubertetu učinio je svoje. Od tada je Lidija s konja prešla na muškarce, ali predugo se
zadržala kod jednog. Lidija mu je željela reći i spremala se na to svaki dan, mora mu reći kako mu hoće biti blizu,
stalno, drugačije nego do sada, boli je ovo lažno prijateljstvo, lažni odnos, lažna konstrukcija tolerancije koja to
zapravo nije. Uhvaćena u njihov nezaustavljivi koloplet strasti pitala se svaki put je li grijeh poželjeti od tuđeg
muškarca samo jedno, pripadnost, vjernost, ako s njim provodiš vrijeme i imaš s njim tajni život? Lidija je odlučila
da joj je dosta čekanja nečega što nikada zapravo dočekati neće, ali još točno nije znala što bi trebala poduzeti.
***
Danijel te noći dugo nije mogao zaspati. Predugo to već traje, pomisli na Lidiju i po prvi puta se osjeti vrlo
neugodno u krevetu sa ženom. Sigurno još ne spava, tko zna sluti li bilo što, pitao se i odjednom bez razloga oblio
ga je znoj. Vrućina mu zapljusne lice, imao je osjećaj da mu je otekla čitava lijeva strana na kojoj je ležao okrenut
od žene. Osjeti nenadano kako mu natiče oko, počinje suziti i kao da mu netko gura iglu ili čačkalicu ispod kapka,
prikovan za krevet, ne usuđuje se pomaknuti i okrenuti na drugu stranu. Misli na nešto lijepo, misli na nešto što
će se tek dogoditi, ponavljao je u sebi pomalo prestrašen, zagrli svoju ženu, plači, budi muškarac koji priznaje bol,
reci joj…Drhturio je u mraku svladavajući bijes zbog svoje nemoći da se pokrene. Ipak je važno ono što mislimo