Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
109
zamakle na drugu stranu obronka. Sve se to odvijalo u
potpunoj tišini kao u nekom dobro uhodanom ritualu
pa mi se, što od tišine, što od vrućine, što od žeđi, koja
me mučila otkad smo stigli, učinilo da se nalazim u filmu
punom nejasnih priviđenja. Iza ruševine stare kuće nalazi
se štagalj i drveni obori, posivjeli i osušeni. Izgledalo je
kao da bi prvi snažniji vjetar mogao sve raznijeti. Post-
rance je šljivik. Šljive su obilno rodile; njihove grane obje-
sile su se poput punih vimena. Nena i ja smo halapljivo
posegnule za plodovima i njihova sočnost nas je u tre-
nutku osvježila.
‘’Marija, pogledaj šumu’’ – rekao je Jakov i rukom
pokazao na udaljen obronak – ‘’to je tvoja djedovina’’. U
prostranoj gustoj šumi jasno se vidio uzak, ali živahan
brzac. Lujana se ne sjećam, imala sam jednu godinu kada
je umro. Pričaju da je bio strastveni pušač. Pričaju da je
bio vješt s konjima, pčelama i zemljom. Da je volio lju-
de i vjerovao u život. A ipak, rano je umro. I bolje da je
mlad umro, znao je reći Ilija, da ne vidi kako mu je imanje
opustošeno, kako mu se obitelj rasula po svijetu, kako je
njegov kraj zamro.
S leđa mi je prišla Nena koja je cijelim putem
šutjela. ‘’Vidiš li rudnik? Bio je zatvoren godinama... A
po cijele noći bageri su nanosili zemlju...’’ – isprekidano
je šaputala. Mogla sam čuti njezino ubrzano pulsiranje
krvi. U krugu od nekoliko stotina metara nikoga nije bilo
osim nas, a ona se stisnula uz mene i nadvila glavu nad
moje rame. Velike lijepe tamne oči bile su joj nepomične,
razrogačene, uperene u smjeru rudnika. Prvi put vidjela
sam iskonski strah. Imala je sedamnaest godina kad je
prebjegla; mračne dane iz rane mladosti nije nikad spo-
minjala. Naslonila sam se nježno na njeno rame. I tako
ostadosmo u tišini nekoliko trenutaka. Jakov je, već
umoran, teško dišući sjeo u hlad ispred ruševne kuće i
zamišljeno kružio pogledom po obližnjim obroncima na
kojima se tu i tamo nazirao crveni krov. Nije htio otići s
nama na groblje. Nena i ja smo krenule uzbrdo. Puteljak
je bio prohodan, s dubokim urezima koji su nastali od
kotača seoskih kola. Bio je toliko uzak da su grane lupkale
po staklu s obje strane automobila.
Malo katoličko groblje nalazi se na najvišem
brdašcu, a na njegovu vrhu bijeli se kapelica. U zvoniku
nema zvona. Lujanov grob je prvi do kapelice s desne
strane; na tom mjestu su ukopani svi moji preci. Grob
moga djeda gotovo je urušen. S jedne strane brijeg se
uzdigao pa je zidić utonuo u zemlju. Nadgrobna ploča je
napukla. Na njoj su vidljivi tragovi metaka i krhotina koje
su ratnih devedesetih letjele s kapelice. Lijeva vaza razne-
sena. Maleni požutjeli okvir u koji se umeće fotografija
prazan je. Ipak, u hladu kapelice konačno sam odahnula i
umirila se. Zaboravila sam na fotografiranje. Sve što sam
htjela vidjeti ionako je već odavno bilo zastrto nanosima
suhe zemlje. Ljudi, uostalom, pamte tko je bio taj čovjek
– Lujan, jer on predstavlja neko drugo, radosnije vrijeme.
Sjela sam na hladan kamen. Okružila me brda obrasla
šumom, a rudnik je iz daljine izgledao kao stupnjevita
piramida. U dolini se plavilo jezero nastalo iskopavan-
jem rude, i to baš na mjestu gdje su nekada bili Lujanovi
pašnjaci. U jednom trenutku pomislila sam da sam lik
na nekom živopisnom impresionističkom pejzažu. Nena
se nečujno molila. Na kolovoškom suncu tiho je titrao
bosanski krajolik.