Basic HTML Version
108 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Anastazija Komljenović
LUJANOVA STANICA
U Bosnu sam stigla jutros; kraj je kolovoza, sunce
nemilosrdno prži. Neizmjerna tišina. Na novouređenoj
autobusnoj stanici, nisam se mogla sjetiti zašto sam
uopće po prvi put poželjela posjetiti zavičaj preda-
ka. Ne znam što sam, zapravo, očekivala da ću u tom
nepoznatom, napuštenom kraju naći, ali cijelo ljeto
nisam se uspjela oduprijeti porivu da vidim svoju dje-
dovinu. Uglavnom, nemir koji me obuzeo bio je siguran
znak da je dolazak bio neizbježan. Nalazim se na stanici
koja je dobila ime po mome djedu Luki, zvanom Lujan, i to
gotovo četrdeset godina nakon njegove smrti. S raskršća,
s jedne strane nazire se zavoj, a s druge počinje makadam
koji okružuje šuma, dok se slijeva pružila uličica široka
tek da po njoj jedva može proći jedan automobil. Poput
smušenog turista okretala sam se nemoćno oko sebe,
naslanjala fotoaparat na obraz, tražila korisnu cjelinu u
prostoru. No sve je bilo uzalud. Teško je bilo naći poziciju
s koje bi prostor dobio nekakav smisao.
‘’Eno, tude, Marija, viđaj đe ovaj puteljak’’ – govo-
rio je uzbuđeno stric Jakov, dok je sestrična Nena šutke
promatrala krajolik – ‘’tude je bila kuća tvoga djeda Lujana.
A kakav je tek on čo
`
ek bio, tode naš kraj ne pamti. Njega
su svi znali. Njega se sve pitalo. Tko je prošo kraj kuće, ma
nije bilo da nije rakiju popio, poprič´o, zamezio... Znali su
ljudi na sjenik leć i prespavat kad je bilo daleko od doma,
a noć već pala. Vel´ki gazda, pravi čo´ek.’’ Stric Jakov je
pričao, prstom pokazivao čas desno, čas lijevo. I sve je u
njegovom govoru bilo toliko živo kao da je sve još tu, kao
da su svi još ovdje. Promatrala sam šikaru nastalu nakon
iskopavanja rudnika i sjetila se starih očevih crno-bijelih
fotografija. Na njima moj djed i baka stoje ispred ozidane
katnice; baka nosi maramu na glavi, djed prekratko starin-
sko odijelo. Sa strane je bunar natkriven malenim okrug-
lim krovištem s konopcem na kojem visi vjedro. Na drugoj
fotografiji gazdini sinovi – moj otac i Ilija – drže osed-
lane konje za uzde i čini se kao da onako vitki i lagani,
prebacujući nogu preko sedla, mašu majci jašući uzbrdo
prema Sasini.
‘’Nas je puno’’ – prekine me u mojim mislima
Jakov nemirno šireći zjenice – ‘’ al´ mi smo iz loze koju su
nazvali Pemci. A Pemci su ti Česi koji su dosel´li tude za
vrijeme Austro-Ugarske’’ – tumačio je Jakov, sretan što
nekoga uopće zanima obiteljska povijest – ‘’tako su ih
zvali Sasi; a to su ti bili Nijemci koji su stoljećima o´de
po našem kraju kopali rudu. Naši preci su službovali kod
jednog bogatog Čeha pa su i našu obitelj također zvali
Pemci.’’
Jakov je bio jedno od četvero djece koje je moj djed
usvojio. Ustvari, to su bila djeca njegove dvojice braće
kojima se zameo svaki trag u vihoru Drugoga svjetskog
rata. Kad su trojica braće išla u vojnu, dogovorili su se
ako se jednome nešto dogodi da će ostala braća zbrinuti
njegovu obitelj. Sudbina je htjela da je jedino moj djed
preživio, a njihovu djecu othranio je kao i vlastite sinove.
Majke su ih ostavile i otišle s
drugim čovjekom
, ali o tome
se u kući nikad nije govorilo osim kad bi se moj otac
naljutio zbog toga što se Jakov često znao postaviti kao
da je
on
prvorođeni sin. Tog uzavrelog kolovoškog dana
misli su mi vrvjele, dok sam u pustoši i tišini na Lujanovoj
stanici pokušavala oživjeti prošlost.
‘’Haj´dmo do moje kuće’’ – reče Jakov. Upalim
svoju crvenu Škodu i krenemo uzbrdo. Zemlja je bila tol-
iko isušena da je gusta prašina prekrila auto koji je na
suncu izgledao poput kakva neobična žuta cvijeta ispod
kojeg se naziralo crveno meso. Takvu boju zemlje vidjela
sam prije nekoliko godina u Nici; bio je kraj ljeta, padala
je kiša. Vjetar je s obala Sjeverne Afrike donosio pustinjski
pijesak, koji se u zraku miješao s kišom pa su ulice, auto-
mobili i motocikli bili prekriveni žutim blatom. Vozeći se
tihim bosanskim brdima činilo mi se da drndanje motora
ometa ovaj uspavani vrući dan u kojem se od oblaka
prašine jedva nazire šuma. Ptice se nisu čule.
Gore, uza brijeg, zastajemo kraj stare drvene
ograde. ‘’De, Marija, tu parkiraj’’ – vikne Jakov, te brzo
iziđe i spretno odmakne drveni zasun i ciglu koja je
pridržavala ogradu. Sklepana od triju vodoravnih dasaka
povezanih s dvije poprečne grede, ograda je okruživala
zapuštenu padinu. ‘’Ovo je moja zemlja’’ – ponosno će
Jakov. Čemu služi ova ograda, pitala sam se, ali se nisam
usudila to glasno izreći. Podigla sam pogled. Ispred mene
uzdizao se brješčić na čijem su vrhu čađavi zidovi. U tišini
smo se uspinjali na brijeg. I odjednom smo ugledali sta-
do od tridesetak ovaca koje su pitomo pasle po brijegu.
Dok smo prilazili, ovce su se pomicale kao da se između
nas i njih nalazi nevidljiva linija po kojoj su ravnomjerno