Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
107
Ljeto je počelo i pritisnule su vrućine. Osjećala se nervoza i vlažna ljepljivost koju nisi mogao otjerati ni tušem
ni beskrajnim ispijanjem čaša vode. Otvarala je i zatvarala prozore taj dan, nosila mokre ručnike i krpe i pokrivala mu
njima vrat, noge. Popio je lijekove. Svakih pet minuta je nešto tražio dok je ona molila boga da ga više vrućina dovoljno
iscrpi da zaspi. Ne. Njegove crne oči pratile su je po stanu, njegov jezik je izdavao direktive koje bi mijenjao čim bi
krenula obaviti prvu pa drugu pa sljedeću. Zbunjivao ju je. Zaboravila je kavu koja je iskipjela. Nije oprala tanjure od
ručka. Ručak je bio nedovoljno slan. Pljuvao je u tanjur. Ispirao vodom usta. Neka skuha novi ručak.!! Pa neće valja
kuhati po ovoj vrućini?! Želi li ga ubiti krava glupa.?! Neka ipak skuha. Neka pazi ovaj put i neka pojede sav prethodni
ručak a ovaj skuha samo za njega jer je hrana preskupa da bi se bacala. I kako to guli krumpir? I kako...? I zašto..? Krava.
Svinja. Glupača. Neuka seljanka. Ofucana gluha kuja. Dabogda krepala da joj se pička sasušila, svinje je izjele kao taj
napoj koji kuha. Brat joj je umro od gluposti a ona je živa zahvaljujući njemu. On ju je spasio a ona ne zna ama baš
ništa za njega napraviti. Mogao je bolje proći da je bio pametniji. Da ima više snage ubio bi boga u njoj sad. Jadnice.
Sirotinjo nesretna nezahvalna. Ni slijepcu je više ne bi mogao uvaliti. Truljo. Gluplja si od retardiranog Milana iz sela.
Taj se bar zna popišat u istu rupu.
Mrmorile su njegove riječi kao udaranje valova u obalu, zvuk stotine zrikavaca u borovima na koje se navikneš,
ne čuješ ih više, u njihovim jednolikim ritmičkim razmacima. Ono što su trebale dirati i protresti već je odavno
začahureno, to više nije ego, ne, ego je sakriven toliko duboko da se promatrač može zapitati postoji li uopće dok
gleda tu paučinastu debelu kukuljicu, tisuću slojeva namotanih godinama oko pulsa, oko svijesti, tu šećernu vunu koja
prigušuje zvukove, mirise i okuse života. Vrijedne susjedove nožice, paučje nožice vrtile su i vrtile ženicu, omatajući
je slojevima i slojevima žuči, jada i pakosti, slojevima zavisti i sadizma, od vremena kad joj je kosa bila duboko kesten-
jaste boje, udovi gipki, dovoljno da se opiru nitima, do evo sad, kad je posve omotana ostala komično visjeti na jednoj
jedinoj niti, kao klatno zidnog sata koji odbrojava zadnje sate zadnje bitke.
Pala je večer, njegovo vikanje pretvorilo se u tiho stenjanje, legao je na kauč i pratio je očima po stanu dok je
čistila. Umoran i iscrpljen pretvorio se u svoje oči, crne, žive oči kojima nikada ništa nije promicalo. Ipak, postao je tih,
snaga ga je napustila pa se spona oči- jezik nakratko prekinula i oslobodila je prigovora. Kad je završila sa svime i ugas-
ila svjetlo a on se prebacio u krevet legla je kraj njega. Zagrlila ga je kao i svaku noć svake godine njihovog dugog braka.
Poslije ponoći prbudilo ju je njegovo grčenje. Soptao je i hvatao zrak iskrivljenog lica od boli. Uspaničeno se
odmaknula dok nije postala svjesna što joj se upravo odigrava ispred očiju. Dok su sekunde prolazile, izgledajući kao
vječnost, tisuću misli se rojilo u glavi uz bljeksove cijelog njihovog zajedničkog života. Posegnula je za telefonom
da nazove hitnu a potom spustila slušalicu u krilo, kao da nešto izvana upravlja njenim postupcima, neki vanjski
pripovjedač, objektivni promatrač ove situacije.
Smirio se, sjaj njegovih očiju se zamrznuo u jednoj točki, negdje na stopu. Istodobno, bezizražajni pogled
kojim ga je promatrala odjednom je zaiskrio, kao da je njegov život prešo u nju. Legla je kraj njega i odmorila se još pola
sata prije nego će nazvati hitnu.
Lanac je puknuo. Vjeran pas ostao je samo pas, ostarjeli ali slobodan, s cijelim svijetom i životom koji je valjalo
istražiti, izvan dvorišta. Duboko je udahnula, osjetivši nakon mnogo godina miris stana u kojem su oboje boravili.
Sutra će mu kupiti odijelo za pogreb a sebi novu haljinu. Možda se čak i počasti parfemom.