Basic HTML Version
106 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Josipa Petek
DRESURA
Sinoć mi je umro susjed. Negdje pred jutro čuli su se koraci po stubištu, lupanje vrata kola hitne pomoći, muški
glasovi kako se u cipelama zajedno penju, škripom drveta i udarcima o zidove polumračnog hodnika. Ništa mi od toga
u mom polusnu nije odavalo važnost svih tih uobičajenih zvukova.
Ujutro me netko od drugih susjeda koji su već izrazili sućut o tome obavijestio. Nisam učinila isto,izrazila
sućut, niti sam išla na pogreb, nisam se družila s njima, rijetki susreti su dapače, osim kurtoazijom, češće bili obo-
jeni svađama oko krovišta, zemljišta, čišćenja hodnika, struje i koječega još što iskrsava kao problem u suvlasničkim
odnosima.
Ponekad bih dotičnog susjeda sretala na cesti koji me pozdravljao ili nije pozdravaljo ovisno o tome kako je
bio raspoložen taj dan ili ako je bio opet u tijeku kakav potencijalni popravak pa je trebalo dati novce. Uvijek uredno
počešljan, s naočalama, fino popeglan, čistih cipela i licem kakvog gospodina iz dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Imao je oko osam banki ali je djelovao nešto mlađe, skoro pa čitavih recimo dvadesetak godina. Iako je izgledao kul-
turno i uglađeno, osim u susjedskim svađama moglo ga se čuti kako urla na svoju suprugu danju, noću, pred jutro,
otvorenog, zatvorenog prozora, kao jeku u tom istom hodniku, kao drugu jeku, koja se odbija negdje o pločice stana i
probija kroz svaku pukotinu zida, krova, crijepa, cijevi...
Ona je krhka ženica blijedoplavih očiju, skupljenih ramena i pomalo pogrbljena, držanja kao da će se nakloniti u
prolazu svakom tko prođe ili da se pognuta lica za nešto ispričava. Sve obavlja sama, mlađa nekih dvedeset i pet godina
od njega, izgleda kao njegova vršnjakinja, tj kao da ona ima te godine koje zapravo ima on. U životu ga nisam vidjela
da je donio vrećicu s namirnicama ili drva iz podruma, da cijepa ili bilo što teže ima u ruci od šalice kave. Samo ona.
Tiha, skrušena, tapkajući okolo u papučama kao da hoda po tankom ledu. Na licu brazde, podočnjaci, ovješeni osmijeh,
staračke pjege, bore koje nastaju od vibracija tona kojim te svaki dan netko ponižava, vrijeđa, prijeti, koje te načmu
prvo negdje od srca pa se šire kao metastaze kroz cijelo tijelo koje puca od svakog malog potresa sve više i sve očitije,
mijenjajući reljef tijela, površinu obraza i čela... Ona ga voli, ona ga poštuje, kima na svaki zahtjev, na svaku naredbu,
ona je tako odgojena. Ponekad ih obilaze njihove odrasle kćeri, nisu puno bolje prema njoj od njega, ne pomažu joj,
vjerojatno misle da to zaslužuje, suosjećanje i sažaljenje postoji za neke druge ljude, ne za nju, to je njezin izbor,
ionako ne traži ništa drugo, ne pita, ne žali se.
Kroz papirni plafon slušam i pitam se ponekad da li da ponesem runjak s drvima koji podiže stubu po stubu,
ponesem veš na dvorište, bilo što je priupitam ljubazno, ljudski? Prijateljice ne vidim. Nikad. Nema ih. Kako je to kad ti
se cijeli svemir, cijela tvoja ekonomska baza, egzistencija, dobar komad života i emocija svede na jednu točku koja te
usisava gravitacijom svoje sebičnosti, oholosti i okrutnosti? Da li je tuče ili je ponekad prije to radio dok nije ostario?
Žena pas na lancu koji se proteže maksimalno do dućana ili tržnice kamo je pošalje s točno određenom sumom novca,
točno određenu za svaki gram dekagram bilo čega jer prethodno odlazi on ispitati cijene pa se vrati, preda joj novce i
čeka, znajući broj koraka, minuta, kuna, svaki okvir izvan kojeg ne može iskoračiti. Zna i ona, vrlo dobro, točna je kao
švicarski sat, bez mogućnosti da stavi sa strane makar lipu, stane na cesti popričati bilo s kim.
Ipak je ponekad nešto upitam, ostavim joj svjetlo u podrumu, pokucam joj reći da pada kiša i rublje će se zaprl-
jati, takve stvari. Odgovaram joj na stalno ista pitanja, iz godine u godinu, općenita, bezvezna pitanja komunikacije
radi. Ne zovem policiju. Navikne se čovjek svjedočiti nečijoj patnji, zaključuje da ima kćeri, neka se one brinu, pa nije
to moj zadatak. One to znaju. I ja znam da one znaju. I ona zna da one znaju i da svi znaju, da svi sve znaju. I zato
nitko ne poduzima ništa. Ni mi ni ona. I ponekad ga s ponosom gleda. Da. Oči joj zaiskre od tragova neke ljubavi dok
ga sluša kako se svađa. Jer ima višu školu on. I zna što priča. Bili su siromašni, došljaci iz nepismenog kraja a on je ipak
završio neke škole, pustio brkove, počešljao se sa strane i ulaštio cipele. Kupio stan. Podigao kćeri. Otac. Muž. Sad već
i djed. Vlasnik. Stana. Čovjeka.
Prošla su dva mjeseca, špica je ljeta. Srela sam susjedu. Duga svilenasta ružičasta suknja i pastelna plava bluza
bez rukava. Obojena i nakovrčana kosa, osmijeh na licu i oči koje su dobile dubinu, ne izgledaju tupo i nezainteresir-
ano, lišeno inteligencije i razumijevanja, glas joj je čišći, pitanja smislenija, rečenice završavaju uzlaznom intonacijom
pa ponekad zvuče kao cvrkut a prije svega ta koža, koja sjaji od znoja, sunca. Od života.