Basic HTML Version
104 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Rasplakalo bi je sve osim važnih stvari, dokučili su odavno sinovi, i stariji i mlađi. Zato mlađeg sina nisu mučile
te suze, pustio ih je da teku... I postajao sve gori.
- Tebi je stalo jedino do M. (brata) – počeo bi, kad bi mu mašta presušila. – Ja ti ne značim ništa!
Uvijek ste mi bili isti! – zaklinjala se majka.
Da voliš sinove ne bi uzela ljubavnika!
- Nije mi ljubavnik!, lagala je. - Samo se volimo družiti... Ti si u bio Americi, a M. samo radi. Nemam nikog!.
- Potrošila si nasljedstvo na očeva odijela – dosjetio bi se bajke iz prošlosti. - I na pišljivi gramofon!
Riječ je bila o kući i zemljištu u K., obiteljskom naslijeđu, koje je prodala za bagatelu, na zahtjev drugog muža,
sklonog reprezentaciji – u sirotinjskim danima poraća.
- A što si ti stekao da mi nešto imaš govoriti!? – parirala bi mu majka.
- Nikad nisi bila dobra majka – nastavljao bi sin, krećući se istom temom u svim mogućim smjerovima, gluh
na njezine ubode, sve ogorčeniji.
Ona je kriva što je pobjegao u Ameriku, što se rastao sa ženom, što je dospio u životni ćorsokak, slagao je
u glavi optužnicu protiv majke, poduprtu pivom. I pokojim džointom... Ta grozna majka koja ga nije znala obraniti od
očevog nasilja. Od remena! Nije znala ni kuhati. Nikoga nije voljela, ni za koga se žrtvovala, osim za oca, mislio je. A
sad je iznevjerila i njega.
Jedne noći vratio se kući pijan; i bez obećanog honorara. Gazda ih nije isplatio. Majka, još budna, gledala je neki
film kad je upao u njen boravak od pedeset kvadratnih metara, s kaminom i nimfama... Bio je vikend, u stanu je bila
sama. Prijatelja je ostavila u osam, pred vratima.
Dokle me ti misliš vući za nos. I ti i brat! – dreknuo je na majku, tako da se stresla. Bila je čvršća od stijene, ali
plaha poput zeca.
Dogovorili ste stan prodati bez mene, podijeliti novac. Znam da jeste, ne proturječi! Rekla mi je A. (nova cura,
na heroinu; majci je još nije predstavio). No znaj da nećete uspjeti!
Već sam ti stoput rekla da stan ne možemo prodati
Prvo ga moramo kupiti – ponovi majka, iz stolice za ljuljanje, gdje je sjedila pokrivena dekom: bila je zima,
štedjela je na grijanu.
Kad se hoće sve se može – navaljivao je sin. Ali vama se za mene jebe!
Ne budi prost!
A ti ne budi pokvarena!
Ako sam ja pokvarena onda izlazi iz kuće!
Kako da ne! To ti je i bio cilj!
Pozvat ću policiju – zaprijeti mu majka i zbaci s nogu pokrivač, koji spuzne na pod.
Dalje se stvar odvijala ovako: ona posegne za telefonom na stoliću pokraj stolice; on skoči, istrgne joj telefon,
tresne s njim o pod, vičući: „ Sad zovi policiju!“. Ona poče dozivati u pomoć, visokim tonovima pjevačice, uvježbana
glasa. On odjuri u smočnicu, ona na ulazna vrata, namjeravajući pozvati susjede. On u smočnici pronađe čekić, doh-
vati je na vratima – koja tek što je otvorila – zalupi ih, odvuče natrag u boravak, na pola je noseći.
Sad ćeš vidjeti što znači prevariti sina – vikne i čekićem udari u televizor, još uključen, napravivši rupu u ekranu.
Iz televizora zaiskri. Majka se zguri u svom šlafroku svijetlo-ljubičaste boje, kao kornjača u oklopu. Sigurna je: sad će
udariti nju. No on se radije okomi na kuću, na njene upitne vrijednosti: golemo kristalno ogledalo s pozlaćenim okvi-
rom, naslijeđe iz K. s početka 19. stoljeća; kristalna stakla na četverokrilnim vratima kroz koja se iz predvorja ulazi u
boravak; bezbrojne vaze i figure u starinskim vitrinama, s također kristalnim staklima, također naslijeđe iz K. Pa brojna
stakla na prozorima s pogledom na park, sa stoljetnim kestenima... Privlačilo ga je staklo, ne tvrdi materijali, bilo ga je
lakše uništiti. A volio je vidjeti i svijet rasprsnut u tisuću komada, oštrih i opasnih, pretvoren u krš. Svijet u koji je došao
da bude slavljen poput kralja, a ne da noću čeka sitne honorare, koji izostaju.
***
Kad je brat, pozvan od susjeda probuđenih krikovima i zvukovima rasprsnutih stakala, s rezervnim ključevima
konačno ušao u stan, pa kroz hodnik u boravak, ugledao je, usred neopisivog krša, majku i brata zagrljene ispred očeve
fotografije, ne one na polici, nego druge, iz mlađih dana, obješene na zidu, snimljene iz profila, s cigaršpicom među
dugačkim prstima i izrazom lica kao da je upravo „progutao Boga“, kako mu se davno narugao, smještenu tik uz foto-
grafiju starog Alberta Einsteina, s njegovim klošarskim sjedinama... Idola njegove mladosti.