Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
103
Ta notorna istina zvučala je sasvim loše, budući da je on iz Amerike došao gotovo bez ičeg.
„To je okrutna zemlja“, tvrde bolje upućeni, nasuprot općenitoj predodžbi o „obećanoj zemlji“. Meda i mlijeka...
Gdje ti se ostvaruju snovi. Po čemu se ostvareni san svugdje zove „američki“. Naš povratnik iz Amerike bio je pri kraju
ušteđevine koju je donio sa sobom - uskoro neće imati ni za cigarete. A pušio je. Pio. Planirao izlaske. Sam ili sa ženama
koje su za njim ludovale, kao i nekad za ocem-ljepotanom, čija je bio kopija.
- Trebali ste me upozoriti kako stoje stvari - predbacivao je majci. I bratu.
Nisi nas pitao – odgovarao je brat.
Da, ali je mama stalno o tome tupila... Kako će prodati stan, otići u dom... A ja ću dobiti svoj dio!
Upozorio sam te da šutiš, dok sve ne bude riješeno! – predbaci stariji sin majci.
Ja mu nisam rekla da zbog toga treba doći!- pravdala se.
- Stalno si govorila kao da je prodaja pred nosom! Inače ne bih dolazio. Ostavio posao i stan... Cijeli život! –
kukao je oštećeni, držeći se rukama za glavu, njišući se naprijed-nazad. A kad bi se zaustavio licem bi mu proletio tik
– napadno bi zažmirio, istegnutih vratnih žila i skupio usta kao da u njih unosi nedozrelo voće. Onda bi sve te grimase
iščeznule - lice bi se izravnalo u svoje uobičajene bore. Preobrazba bi završila.
- Što je, tu je – reče stariji brat, pomirljivo. – Stan nije naš. Niti će to uskoro biti.
- I što ću ja sad? – zakuka mlađi brat.
- Kako što ćeš? – reče stariji. - Vrati se u Ameriku...
Riječi su pale na obraze poput šamara.
- Kakav povratak – zakukao je. Zar nije tek došao? I čemu da se vrati? I s čime, mislio je, skrivajući tu misao kao
zmija noge... Koje nema. Ne, kad je već tu, tu će i ostati dok se problem ne riješi. A onda, tko zna, možda se i vrati...
Nema problema – objavi, uspravivši se, da bi potvrdio svoju odluku. - Svirat će bubnjeve.
Da u domovini ne može raditi kao „moler“ razumjelo se samo po sebi. U Ameriku je otišao uspjeti, ne propasti,
dakle, ovdje mora biti ono što bi bio da nije otišao – svirač džeza. Mora naći grupu. Odlaskom nije izgubio sve veze,
pamtila se nadarenost, ta direktna veza sa svemirom. Koja se ne može naučiti... Tamo, u Americi, izgubio se u gomili,
ovdje se opet isticao; kao nekad, u mladosti.
Ponovo se osjetio mladim, kao da mu je dvadeset godina, kad se u Grazu spremao za bijeg u Ameriku, pun
fantastičnih planova.
S odluke je odmah prešao na djelo, pronađe „gaže“. Kasnovečernje, uz piće, koje se davalo badava, kao dodatak
honoraru postojećem na rubu ništavila. „To je početak“, tješio se, dok su se mjeseci gomilali, barem u kalendaru. On
ih nije osjećao, jer se jedva i trijeznio. Sviranje, piće, dugo jutarnje spavanje, bauljanje kroz poslijepodne, onda ponovo
sviranje...
U trijeznim poslijepodnevima ipak se skupljala nervoza s kojom je otišao u Ameriku, i s kojom se iz Amerike
vratio – više puta uvećana. Poduprta pićem. Jasno, i kojim džointom. Kadikad i nečim jačim. A za nervozu je oduvijek
bila zadužena majka, nekad muževu, sada sinovu.
Život se ponavlja.
Uslijediše svađe, u pravilu preko vikenda, kad bi podstanari otišli kućama. Majčin prijatelj, tobože glavni kamen
smutnje, prestao je dolaziti: sa svojom se izabranicom nalazio po kavanama. No ni taj ustupak nije umirio sina kojem
su se izjalovili planovi. Nije ga umirila ni cura koju je našao usput i odmah predstavo majci kao „buduću nevjestu“.
Nakon tri mjeseca cura je iščezla, s pričom da je od njega doživjela „strašne stvari“. Ali nije rekla koje.
On je lud. – objasnila je bratu, poslanom u pomirenje – Nemojte mi više dolaziti.
Majka sinu u prepirkama nije ostala dužna, kao ni nekad svojim muževima. Niti prvom, niti drugom.
Kod mene se hraniš i stanuješ badava. Nabio si mi režije! – podsjećala ga je.
Sin joj, iz svoje sobice, nijenabijao režije, ahranila ga je, kao i sebe, splačinamadostavljanim joj izumirovljeničkog
doma po niskoj cijeni; za duplu porciju potplaćivala je kuharicu doma.
On bi joj koji put dao koju kunu, ili je odveo u slastičarnicu - na kesten-pire sa šlagom - ili bi s njom otišao u
ispovjednu šetnju – ispovijedao bi se on – nakon čega bi ga pred bratom dizala do neba, kao sina koji ima „vremena za
svoju majku“; za razliku od njega, koji „misli samo na posao“ (dane i noći snimao je „sapunice“); no ti bi sretni trenuci
opet završavali svađom, zbog prošlih ili tekućih prilika, kako kada.
Sin se, recimo, rado prisjećao kako mu je otac zbog jedinice na polugodištu šestog razreda u zahod bacio ribicu
iz akvarija... Zlatnu...
Bacio ju je u zahod! Među govna i pišalinu! Moju zlatnu ribu! A ti nisi ni pisnula!
Nisam je ja bacila – cmizdrila je majka, laka na suzama.