Basic HTML Version
102 riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Ne mogu shvatiti kako se to moglo dogoditi! – jaukne žena.
Zna se kako – reče muž. – Nisi znala odgojiti sina. Ni jednog ni drugog. Upropastila si ih dok sam bio u zatvoru.
Ti im baš nisi služio za primjer – poklopi ga žena. – Ja sam bar radila.
Ja sam – reče muž – bio žrtva politike! Kako dobro znaš!
Ne politike nego svog dugog jezika! – podsjeti ga žena.
Jer se nisi znao suzdržati... Nisu li te zatvorili kao ruskog špijuna! Tebe, Hrvata! Koji je za rata bio u ustaškoj
mladeži! I zadnjem glupanu to se ne bi dogodilo, ali tebi jest!
Ti si dovela podstanara koji me je optužio za špijunažu!
Da si pazila koga primaš to se ne bi dogodilo...
Ja sam trebala prehraniti vas troje. I sebe četvrtu. Jer ti nisi radio!
Zato jer sam studirao! Pa sam danas profesor, za razliku od tebe...
Da – podsjeti ga žena – studirao si na zahodskom prozoru s dalekozorom pred očima, uperenim u kupaonice
medicinskih sestara... Gdje su se tuširale gole!
Dok su se oni prepirali mlađi sin se ukrcao na avion, iskrcao u San Francisku, potražio stan i posao, našao
ga, ne u glazbi, nego u zidarstvu, postavši soboslikar, čemu se brzo priučio, ostatak vremena, noću, svirao džez po
špelunkama, lupajući po bubnjevima, oženio rastavljenu Tajlanđanku s troje malodobne djece, dobio svog sina, ras-
tao se, liječio od droge i sa četrdeset godina našao u životnom ćorsokaku – u iznajmljenom stanu, bez žene i sina, s
pokvarenim zubima, svirajući u crkvi za skromne honorare, ili po špelunkama, za još skromnije, obavljajući danju vječni
posao malera, kad mu se ne bi posrećilo, ili čuvara zoološkog vrta, kad bi se sreća tobože okrenula, ukratko nikakvih
izgleda za sutra, a sadašnjost sve mučnija.
Ali tamo, u domovini, postojao je stan u strogom centru grada, dvjesto kvadrata pravog malog dvorca, kojeg
je za sebe prije rata izgradio neki Židov, nestao za rata; stan s dnevnim boravkom od pedeset kvadratnih metara, s
kaminom poduprtim kipovima dviju golih nimfi s krčagom na ramenima, i ugrađenim oslikanim ormarima, smješten na
drugom katu, s liftom, i s pogledom na kazalište na golemi park s kestenima. Trećina tog stana pripadala je njemu - jer
ih je ostalo troje, otkako je otac umro (od navale krvi u potrošene krvne žile) a majka se nastavila prepirati s njegovom
fotografijom izloženom na polici, snimljenom uoči penzije, kad je već sve bilo otkriveno, tko je tko i što - i on odluči
otići po tu svoju trećinu baštine, koja bi mu pokrpala siromaštvo.
Samo pokrpala.
Reče netko: „Nakon tridesete siromaštvo je neizlječivo“. Iskušano i potvrđeno.
Plan je bio ovaj: majka će prodati taj stan, ionako joj je prevelik, kupiti manji ili otići u dom, a ostatak novca
podijeliti. Plan, začet još nakon očeve smrti – prije pet godina – tu i tamo se spominjao ali izvršavao se nije. Nije mu
preostalo nego otići sâm ga provesti, zaključio je, pun novih perspektiva, otkazao posao i stan, kupio kartu i ukrcao se
na avion zajedno s bubnjevima. Stanovat će kod majke koja je od očeve smrti sama. Barem je sin u to vjerovao.
Majka ima sedamdeset i tri godine, dakle je sama - razmišljaju djeca od preko četrdeset.
Na aerodromu ga je dočekao brat, natovaren budućim brigama, koje su najgore. Jer ih nemaš za što uhvatiti.
***
Japanci imaju riječ za nečiji izgled iz daljine. Mi nemamo. Nemamo ni riječ za izgled situacije iz daljine – sve
moramo opisivati. Ono što se bratu iz Amerike činilo sjajnom transakcijom u domovini je ispala fatamorgana – ne
istina.
Da, majka je stanovala u njihovom starom stanu, ali nije ga uspjela kupiti. Javili su se nasljednici Židova ubi-
jenog za rata, pa se pitanje vlasništva povlačilo po sudu. Na svoju će trećinu morati čekati godinama. A ni majka nije
bila usamljena – kako se činilo iz Amerike – imala je prijatelja. Deset godina mlađeg od nje, pristalog, dolazio joj u
posjete u stan. U kojem je sada stanovao i njezin mlađi sin. I dva podstanara koja je držala da bi mogla plaćati režije. Sin
je podstanare trpio, ali ne i njezinog prijatelja, ljubitelja aviona, kao što mu je bio i otac. Doduše, ne tako razmetljivih
pokreta i riječi, punih sebe (kao otac) od kojih je nekada ludio.
- Sinove ste otjerali iz kuće, a sad bi se ti udavala – predbacio je majci, čim je sve sabrao: tko s kime i kako.
Kao prvo, tebe nismo otjerali.... – podsjetila ga je majka.
Htjeli smo te školovati. Otišao si sam. A kao drugo, ne mislim se udavati – naglasila je, ni sama ne znajući što
misli o mogućoj udaji. Zbunjivale su je njezine godine.
Svoj dio ćeš dobiti ako otkupimo stan - ponavljala je sinu.- Kad ga prodam. Prije te ne mogu isplatiti. A ne
može ni brat.