Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
.
97
Julienne Eden Bušić
“POSEJDON”
Kuća se trebala nalaziti odmah kako se siđe s ceste za Bear Valley, stotinjak metara nakon što prođeš kuću onih
bijelih probisvijeta Coyevih. Njih se nije moglo promašiti jer se u njihovu dvorištu uvijek hrvalo petero-šestero krastave
djece, ili su šiljastim štapom naganjali olinjalog mješanca koji bi podvijena repa prestravljeno skičao. S užeta za rublje
ponekad bi visjele mrtve zmije, iz čijih bi usta na sasušenu zemlju kapala još svježa krv.
Prošavši tu bijelu sirotinju, trebale su paziti dok ne ugledaju nahereni poštanski sandučić na drvenoj motki:
bez imena, samo sa dva izblijedjela slova, “B” i “L”, sa dva prazna mjesta između njih. Tamo je trebalo skrenuti desno i
slijediti uski prašnjavi put do kuće.
Katie je dugo razmišljala što da odjene. Nešto iz 60-tih da istakne kako se otada nije mnogo promijenila? Je
li to doista dojam koji želi ostaviti, da je jednostavno zaglavila u vremenu? Najzad se odlučila za traperice, ne one
poderane ili izblijedjele, jer bi one previše netočno odražavale njezin trenutačni svjetonazor. Obične traperice i crnu
majicu bez ikakva natpisa. Apsurdno bi bilo hodati naokolo u majici s natpisom poput “Nietzsche je mrtav. Bog” ili s
nečijim tuđim imenom. Da želi imati neko ime na majici, bilo bi to njezino vlastito, naravno, a ne nekog Talijana kojeg
ni ne poznaje.
Sally se vjerojatno nije previše mučila s time što da odjene, ponajviše stoga što je uvijek odijevala isto. Običnu
majicu dugih rukava, traperice i sokne u boji majice. Ljubičastu majicu - ljubičaste sokne, crvenu majicu – crvene
sokne. Bez uzorka, jednobojne, baš kakva je i majica. Kosa joj je sad bila duža nego u srednjoj školi, ali spremala se
ponovno je skratiti. Ne sviđa joj se plosnatost njezine glave kad se pogleda iz profila u zrcalu, kaže. Treba joj malo
izdužiti lice, što je nemoguće postići s takvom grivom umjesto kose.
Poštanski su sandučić lako našle i Katie se načas zapitala je li Bill u zadnje vrijeme uopće primio ikakvu poštu,
a ako jest, od koga i je li se potrudio odgovoriti. Palo joj je na pamet da poviri u sandučić, ali ju je spriječio osjećaj
poštovanja prema tuđoj privatnosti, premda je u sebi pomislila da bi pogledala da je bila sama.
Bille, zlatni dječače na valovima! Tvoja koža, tada preplanula, kosa tako svijetla na suncu da se ponekad činilo da
će poput plamteće rakete poletjeti s tvoje glave među zvijezde. Jednom te je daska za surfanje udarila po ustima kad ti se
izmaknula pod nogama u velikom valu, tako da ti je jedan prednji zub posivio, ali se nikad nisi potrudio to popraviti. To
nimalo nije umanjilo tvoju privlačnost; ništa je i nije moglo umanjiti jer si ti bio jedini koji se znao potpuno stopiti s morem!
Ležao bi na trbuhu na svojoj dasci, veslajući rukama, gladak poput tuljana u crnom odijelu za vodu. Svi su veslali,
mašući rukama kroz vodu, zibajući se gore-dolje, a onda bi počeo nailaziti val. Činilo se da su ti oči na zatiljku ili da
imaš neko šesto čulo za more, za njegovo gibanje, predaju i protunapad. Okrenuo bi dasku prema obali dok bi svi drugi
i nadalje veslali prema pučini, potpuno nesvjesni. Zatim bi ponovno zaveslao, brže, da svoju brzinu i pokrete uskladiš s
propinjanjem vala. Tad bi ga zajahao, uspravio se, uhvatio ravnotežu, pa bi i val i daska i ti otklizali na obalu kao jedno.
Ponekad bi, pak, ostao sjediti na obali u svome odijelu, gledajući prema horizontu dok su se valovi razbijali o sti-
jene. Na dlanu bi ti uvijek bila pokoja školjka i neprekidno bi je trljao palcem kao da odgonetaš skrivenu poruku napisanu
jezikom zvjezdače. Katkad bi ih pomno proučio, školjku, mekušca, puzlatku, ili prinio uhu kako bi čuo hučanje oceana,
iako ti je ocean ležao pred nogama u svoj svojoj divoti. Koljena i članci nožnih prstiju bili su ti prekriveni kvrgama kakve
imaju surferi, od mnogih sati koje si provodio potrbuške na dasci, nogu i stopala priljubljenih o površinu od fiberglasa.
Katie je uzdahnula. Bill. Zlatni Posejdon, kralj mora! Sad kad su pronašle onaj poštanski sandučić, samo su
morale skrenuti i otići do kraja zemljanog puta. U daljini je kevtao neki pas, onako kako psi kevću kad netko tek što
im nije bacio štap da ga donesu ili veliku mesnatu kost. Mogla je zamisliti njegove prednje šape priljubljene uz tlo, oči
poput lasera uperene u nečiju ruku, nepomične.
Sally je nervozno blebetala o tome otkad nisu vidjele Billa. Kako nitko, izgleda, ne zna ništa o njemu, osim
da živi na kraju ceste gdje se nekoć nalazila stara, smrdljiva farma kuna zlatica, i da ima kuću punu školjaka. Katie se
nije mogla sjetiti kad ga je zadnji put vidjela, ali onaj dio o školjkama je nju, SPISATELJICU (da, PRAVU SPISATELJICU)