Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
35
I.
Poželio sam ubiti svoju ženu! Priznajem. I već
sljedećeg trenutka prisjetio sam se onog starozavjet-
nog stavka:
Ostavit će čovjek i oca i majku da prione
uza ženu svoju i bit će njih dvoje jedno tijelo!
E, sad je to
moje
prionuto jedno tijelo
puklo na dvoje. Jednostavno,
žena je našla drugoga, hoću reći, drugo tijelo uz koje je
prionula. A kako je bila poštena žena ili ako ovdje smeta
izraz
poštena
onda istinoljubiva, to mi je i rekla. Budući
da smo još uvijek bili
jedno tijelo,
to jest u braku, nakon
kratke i vatrene prepirke tijekom koje sam je stalno želio
ubiti, ona je donijela zajednički zaključak:
Najbolje da
se ti odseliš i meni ostaviš djecu, ali ako ti nećeš, odselit
ću se ja!
Zaključak je, nema što, bio i jedinstven i prav-
doljubiv, i pružio mi je džentlmensku mogućnost izbora.
U tom krasnom zaključku moga
jednoga tijela
ipak je
ležala skrivena pukotina. Ukoliko odlučim ostati u stanu
s djecom, ostat ću živjeti sa šogorom i s punicom. Djeca
su mi, hvala Bogu, i dobra i zdrava i normalna, ali mi
je zato šogor mentalno retardiran, a punica je pisac! Ne
znam zašto sam još iste večeri odselio, da li zato da ne
živim s luđakom i s književnicom ili zato da ne postanem
ubojica.
II.
Dvadeset samgodina živio sa ženom, a već sedam
godina živim sam. Razveli smo se vrlo brzo i bez ikakvih
problema,
sporazumno
; ona je na sudu dobila stan i dje-
cu, a ja pet tisuća njemačkih maraka ušteđevine i auto-
mobil,
Dijanu
, koja je prokišnjavala. Marke sam odmah
potrošio iznajmljujući stan, a
Dijani
je eksplodirao motor
kad sam odlazio s brakorazvodne parnice. Tako sam vrlo
brzo ostao ne samo sâm nego i – kako se ono kaže? –
kao crknuti miš! Ona se vrlo brzo, nepunih mjesec dana
nakon rastave, ponovno udala. Ne varam li se, mora da
je u pitanju bilo ono isto tijelo uz koje je prionula kad se
ono naše
jedno tijelo
raspuklo.
Zašto zanovijetati, čovjek je u redu; zimi nosi
mekani crni šešir i skrojeni crni kaput, kravatu i bijeli ovrat-
nik – pravi je gospodin; stariji je od mene, ali što godine
više odmiču on mi se čini sve mlađim dok, međutim, ja
postajem sve starijim. Osijedio sam, oćelavio, omršavio;
prijatelji s kojima sam nekad dok sam još bio u braku
zajedno radio više me ne prepoznaju kad me sretnu na
ulici. Toliko sam propao. A ona, to je nevjerojatno! Oduvi-
jek je izgledala mlađom od svojih godina, a tek sad nakon
rastave! Kad je upitaju odgovara da ima dvadeset i osam
i uglavnom joj vjeruju! A vraga, ima skoro pedeset! Neza-
mislivo! Gospodinu je rodila još dvoje djece, dvije kćerkice!
Veoma su slatke; vidio sam ih u šetnji s Gospodinom –
učinilo mi se da na glavi imaju crne šeširiće, da nose crne
kaputiće i kravate pod bijelim ovratnikom; pobojao sam se
vidjevši ih tako kako s tatom za rukicu
šetkaju
ulicom da im
jednoga dana ne izrastu crni brkovi!
Što se mene tiče ja sam dobro znao što moram
učiniti kad odem od žene. Propio sam se! I tako pijan,
nakon samo nekoliko tjedana, sreo sam moga malog Luku.
Rasplakao sam se nasred ulice, a kako sam bazdio alko-
holom na kilometre uokolo djetetu je bilo vrlo neugodno.
Moj stariji, Ivan, došao me sutradan opomenuti; kako sam
i sutradan drugovao s bocom bacio sam mu je srdito u
glavu da mi više ne dolazi popovati! Boga mu, ipak sam
ja njegov otac, a ne on moj! Ostadoh, jednom riječju, bez
žene i bez djece, bez stana i bez posla baš posve kao –
kako se ono kaže? – crknuti miš. E, tako! A zašto?
Zato što sam ja kao čovjek kojemu su odsjekli
ruku; budi se usred noći godinama poslije operacije
osjećajući nepodnošljivu bol u vrhovima prstiju kojih
odavno nema. Tako je i mene iz dana u dan i iz noći u
noć jednako boljelo ono moje
prionuto tijelo
koje su mi
odsjekli prije sedam godina. Da sam samo znao kako će
mi biti, bio bih je, kunem se, ubio još one posljednje
večeri, kod onog zaključka!
III.
Posljednjih sam godina valjao po glavi svakojake
misli i osjećao sam koješta, ali mi je od svih misli i od svih
osjećaja ostao samo jedan osjećaj i samo jedna misao:
ubiti je! ubiti! ubiti! Dugo već i predugo živim opsjed-
nut tom mišlju, tim odjekom što zvoni cijelom mojom
nutrinom: ubij je! ubij! ubij! Čini mi se, miš sam s vrha
crkvenog tornja, stanujem u zvoniku i od udaraca zvona
potpuno sam oglušio; ne čujem više ništa drugo osim to
prokleto zvono. Lakše mi je kada pijem. Pijem sve dok se
ne napijem; kako pijem tako se zvonjava blaži i udaljuje;
ali ni iz daljine nikad ne prestaje zvoniti sve dok mrtav
pijan ne padnem nauznak.
Stanujem u rupi, dva za dva, na periferiji, Bogu iza
leđa. Posao sam davno izgubio, a i ne radi mi se; ovakav
Matko Sršen
Ljubav do groba