Basic HTML Version
36
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
ne mogu raditi. Radim tu i tamo u rijetkim bistrim trenu-
cima za kakvu malu paru, za honorar. Ni ne pada mi više
na pamet da tražim neki stalni posao. Odasvud bi me
ionako najurili za mjesec-dva, radi pijanstva.
Ova krastava žaba, moja gazdarica, kod koje sam
već dvije godine, ni ne traži da joj platim. Svakog petn-
aestog u mjesecu, kad su već prošla dobra dva tjedna
od dogovorenog roka plaćanja mjesečne stanarine, ona
tiho, u papučama i na prstima, šmugne u moju rupčagu,
utrne svjetlo i zavuče mi se pod plahtu. Već dvije godine
gledam isti prizor, i nije uopće važno jesam li mrtav pijan,
polupijan ili trijezan; ona uvijek radi isto.
Uđe u moj sobičak potpuno odjevena, zavuče se
pod plahtu; nikad ne vidim kada se i kako svuče, a kad ja
napokon dođem pod tu prokletu plahtu, potpuno je gola.
Mjesecima sam pokušavao otkriti kako to radi; čekao
sam, promatrao, hodao oko kreveta, pazio na njezine
pokrete ispod plahte da se možda tamo ne svlači – uza-
lud! Nikad nisam uspio ništa otkriti. Uđe odjevena, a kad
se ja zavučem ispod plahte – potpuno je gola. Vještica!
Prvi put kad mi je došla nisam to uopće registrirao jer
sam bio mortus pijan, samo sam se poslije prisjećao dvi-
ju zbunjujućih slika: žena odjevena na vratima rupčage i
žena gola u krevetu.
Mučio me stid i nedoumica dok sam svakodnev-
no prolazio njihovim stanom pored njezina muža i
djece i pokraj same žabe krastače pitajući se: je li se to
dogodilo ili nije? Na kraju sam zaključio da nije i bio bih
mogao mirno spavati da nije bilo onih ubilačkih snova
u kojima sam svake noći na nov način ubijao ono moje
jedino
prionuto
tijelo. I gle čuda! Primijetio sam da se
manje mučim misleći o žabi krastači negoli o
prionutom
;
štoviše, prestajala je zvonjava a i bol u vršcima prstiju
one odsječene ruke bila je nekako blaža dok sam mislio o
tome jesam li ili nisam radio
ono
sa žabom krastačom. I
povrh svega, osjetio sam da se u tim trenucima osjećam
manje onako kao – kako se ono kaže? – crknuti miš!
Sljedećeg petnaestog, dakle prije nepune dvije
godine, krastača je opet ušla u moj sobičak, naravno
odjevena, i čas zatim riješila me zauvijek jednomjesečne
nedoumice, to jest – zavukla se pod plahtu u moj krevet.
Samo tako, naočigled i bez riječi. Gledao sam je, gledala
je i ona mene i nije spustila pogled. Uopće se nije sti-
djela! Bio sam trijezan, namjerno sam i teškom mukom
sačuvao bistru glavu da razriješim nedoumicu. Vidjevši
kakva je žaba krastača odlučio sam razriješiti rečenu
nedoumicu i ništa više, kunem se! Nije mi padalo ni na
kraj pameti da s njom spavam.
- Što je? Nećeš doći? – smijala se.
Kakva bestidnica! Smijeh joj je bio ružan, razumi-
je se; svakome je lako zamisliti koliko se privlačno smije
jedna žaba krastača. Gledao sam je ravno u oči i bilo mi
je neugodno. Od tog njenog žablje nasmijanog lica podi-
lazila me tiha jeza. Mora da sam oborio pogled kao kakav
stidljiv momčić.
- Sladak si, znaš – rekla je i nastavila se hihotati.
Bilo mi je mučno, u glavi mi je zazvonilo a u
srcu je počelo odzvanjati: ubij je! ubij! ubij! To što je
odzvanjalo nije se nipošto odnosilo na tu tamo ležeću
žabu krastaču nego, razumije se, na ono moje od mene
nepovratno odijeljeno
prionuto tijelo
! Dok se ona tako
hihotala postajao sam sve ljući, ražestio sam se; došlo
mi je da pograbim kuhinjski nož koji je ležao na zaprl-
janom stolnjaku i kojim sam inače rezao kruh, da taj nož
zadjenem za pojas kao što kauboji zadjenu
colt
, da zatim
propješačim gotovo pola grada do
svoje kuće
– tako sam
još uvijek u mislima nazivao onaj prostor u kojemu su,
na vrh oblačka, stanovala ili plovila moja djeca pod pas-
kom
prionutog tijela
zaodjenutog Gospodinom – i da joj,
banuvši na vrata, zarijem taj nož u leđa sve do balčaka
– kroz oblačak! Ustao sam i odlučno krenuo prema vrati-
ma rupčage; treba li reći da sam samo kroz tih nekoliko
koraka posve zaboravio na kuhinjski nož? Žaba me svo-
jimmekim smijuljećim kreketanjem trgnula
iz sna
baš kad
sam se mašio rukom za kvaku:
- Zar nećeš platiti stanarinu za ovaj mjesec?
Kunem se, u glavi mi je tog trena prestalo zvon-
iti. Srce se zaledilo, ohladio se moj bijes. Stajao sam na
vratima sobička i vidio sam sebe potpuno trijeznog i
mirnog kao orahovu ljusku u dnu beskrajnog svemira.
Bio sam
vol, jadnik, mužjak
i
vucibatina
– kako li me sve
nije nazivao pisac, to jest moja punica u svojim pripo-
vijetkama koje su godinama izlazile u
Večernjaku, Ženi,
Vikendu, Startu, Nedjeljnoj Dalmaciji
i drugim poznatim
glasilima i u njihovim književnim podliscima – ali lopov
nisam bio; još nisam dotjerao dotle da kradem! Niti sam
ikad ikome ostajao dužan. Što mogu? To mi je od poko-
jnog oca koji je uvijek govorio:
Dužan isto što i kužan
!
– neka vrsta hereditarnog opterećenja od kojeg u našoj
zemlji boluju tek rijetki pojedinci. Mogao sam gladovati,
ali jednostavno, biološki, nisam mogao ukrasti, a sanjao
sam svaku noć da sam ubojica. Ha, ha, ha!
- Zgodan si, znaš! Vrlo si zgodan – ponavljala je
krastača meni iza leđa i dalje se smijuljeći.
Odjedanput sam se i ja – tako zapiljen u ta vrata
sobička i s rukom na kvaki u dnu svemira – stao smijati!
Bilo mi je prvi put u životu svejedno što sam nekome
dužan i prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećao
nimalo kao – kako se ono kaže? – crknuti miš. Čemu sam
se smijao tako leđima okrenut krastači? Čuo sam kako je
spustila ton i kako dalje govori saftnim polušapatom. Bio
je to onaj isti saftni polušapat iz
ljubića
što ih je moja
punica pisala za
Ženu
. Smijao sam se grohotom kao da
sam polulud! (U tim njezinim pripovijetkama naime sve
je nekako bilo na
polu
: žene su govorile
polušapatom
,
muškarci su grlili
poludivlje
, u ljubavnim brlozima uvi-
jek je svijetlilo neko
polusvjetlo.
)
Trenutak je, kunem se,
bio apsolutno fascinantan: s jedne strane moja orahova
ljuska pluta na dnu, tu, pred vratima rupčage, a s druge,
iza leđa, uvrebala me gospođa punica u mrežu svoje pri-
povijetke. Osjetih se polustvarno te se nastavih smijati
polugrohotom; gotovo da sam bio poluuvjeren kako
znam sljedeću žabinu polurečenicu; tekst sam ionako već
bio polupročitao u
Ženi:
- Privlačiš me… neodoljivo!
Na stranu to kako nekoga, pa bio taj netko makar