Basic HTML Version
34
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
rubni Shakespeare! Ovo se ni ne može mnogo bolje!“
Odmah za njim nagnula se na moje desno uho ona
šarmantna gospođica i šapnula mi: „Kad bi ovi koji bi
trebali biti smiješni to doista i bili, bilo bi veličanstveno!“
Zamislite moje iznenađenje kada sam,
razgovarajući s ovako kazališno inteligentnom
gospođicom, otkrio da nikad prije nije bila u kazalištu, da
uopće ne zna što je to kazalište, i da nikad u životu nije
čula za Shakespearea!
- Dobro, a što ste vi mislili da je ovo ovdje, kad ste
ušli u kazalište? - pitao sam je poslije, u pauzi, u foajeu.
- Došla sam slučajno, znate, možda sam i zalu-
tala! - odgovorila mi je smiješeći se. - A kad sam već
ušla i sjela i primijetila kako ste, u trenu kad su se svjetla
pogasila, pobožno zašutjeli, pomislila sam da je to neka
vaša magija, da se tu odvija neki sveti obred, razotkriva
neka tajna u koju vas posvećuju, u tom vašem, kako ste
ono rekli da se zove... kazalištu?! Povjerovala sam da je to
neko sveto mjesto, malo sam se, priznajem, i uplašila;
zato sam vas uhvatila za ruku. Oprostite!
Kako se lijepa damica sa mnom zafrkava! pomis-
lih i tad ja nju, usred foajea, zgrabih za ruku.
Prosvjedovala je, pokušavala istrgnuti svoju ruku
iz moje, zatim skoro kriknula.
- Hoćemo li se opet vidjeti?! - pitao sam slijedeći
je do izlaza, svjestan da je ne mogu zadržati silom.
- Možda - osmjehnu se ona - nekom drugom pri-
likom... u kazalištu!
Otad je prošlo puno godina, a ja redovito
posjećujem kazalište. Nekada sam mislio da se to inteli-
gentno biće sa mnom našalilo; danas drukčije mislim o
tom davnom razgovoru. Biće je, došao sam do zaključka,
bilo u pravu i bilo je pravo!
Što se mene tiče i dalje odlazim u kazalište svjes-
tan da je to mjesto koje krije svoju tajnu, bez obzira što
se i kako se tamo prikazuje. U trenutku kad se gase svjetla
srce mi počne brže udarati. Još uvijek se nadam da će se
pojaviti ona šarmantna gospođica – pa makar pala i s
Marsa! - i u mraku me uzeti za ruku.