Basic HTML Version
30
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
čujemo! Da čujemo!
Netko čak zaviče: - Živjeli mladenci! - i u tom
trenu, svi smo se
nasmijali.
Napuštajući dvoranu u kojoj smo razgovarali,
pograbih šešir i, zastajkujući na vratima, upitah tronutim
glasom:
- Što mislite, prijatelji, da je najprije zagrlim ili da
joj prvo izrazim sućut?
Kolegice potrčaše prema meni. Galama, vika,
usklici! Čak je i moj mladi prijatelj raširio ruke.
Nisam ih sačekao. Požurio sam prema izlazu iz
zgrade, uskočio u automobil, zapalio, pritisnuo gas...
Uključim brisače. Sipi snijeg kao da smo u
božićnoj noći. Snijeg koji me ne znam zašto podsjeti na
grad mog djetinjstva u kojem gotovo nikad nije bilo snije-
ga i gdje su ostale stope moje prve ljubavi. Odvezao sam
se žurno na kolodvor i tamo, Bog zna zašto, prostajao za
šankom sve do ponoći. Ispijajući jedno za drugim svoja
pića, neprestano sam mislio na vesela lica mojih mladih
kolega i kolegica i na uzbuđen vrisak i ciktanje kojim su
me ispratili.
- Eto, prve ljubavi mogu biti sretne! - govorim
naglas vlastitom odrazu u staklu i gledam kroz njega prvi
snijeg. A taj pada li, pada.
Zbog pića ili zbog svega što mi se dogodilo
od vrtića pa do današnjeg dana, prepuštam filozofski
zaključak ovomu mome iz stakla, koji istodobno kad i
ja podiže čašu te mi, čini se, nazdravlja, dok vlak bučno
ulazi u stanicu.
- Da ti rečem, brajko, više se pravo i ne sjećam
kako ti se sve to dogodilo. I što si navalio s tom tvojom
istinom, gore nego snijeg? Koga briga! Hajde, naruči nam
još po jedno!
Slavo Striegl: Ovan, o.1950.god., lavirana tempera, 26x36 cm